Zgrada ,,Kraš-a“…
Nikšić, osamdesetih…
Koš, đeca, žamor…
Neki nervozni komšija iz treće smjene uze nam loptu…
Odmah, u blizini stara zgrada, desetka…
U podrumu karatisti, kuglaši, strijelci…
Na tako malom prostoru – pola svijeta…
Moj grad, Veliki grad…
Nikšić, devedesetih…
Ulica Ivana Milutinovića 4…
Našao sam svoje utočište sa mojima…
Miris lipa, park, Dvorac Kralja Nikole, Mali stadion, bunar…
Zamislih želju…
Molim te, vrati me decenije unazad – pomislih …
“Dragi momče, ođe su ti rasle i porasle divne đevojke i divni momci… Primjer nad primjerima… I svi drugari i svi veseli i razdragani… Ko te zanima?”
“Zanima me Slavko Drinčić”, rekoh “ali neka…sam ću se snaći…”
Hvala!
I, snađoh se…
Biram ljude moga grada i nađoh Njega…
Rođen, ođe, pred zimu 1958. godine na sreću majke Sonje, rođene Popović i oca Ljuba…
Prvo obrazovanje pronađe u OŠ “Luka Simonović” kod parka, a Gimnazija “Stojan Cerović”, očvrsnu ga za dalje putovanje…
U toku odrastanja druži se sa onima koje i sam volim, i pomislim, kako bih volio da sam bio dio te ekipe kod ,,ćoška“…
Igraju fudbal, a auta im ne smetaju…
Ima ih…
Ali na šest sati… Kao antibiotik…
Improvizovani koš u dvorištu vrtića sanjivo posmatra đe se “gine” za svaku loptu, za svaku promašenu nadu u pobjedu…
Park u blizini…
“Hajde da pratimo parove!”, povika neko…
“Ajmo!”
“Ili da sačekamo noć, pa da odemo na groblje i provjerimo hrabrost ?!”
“Oćemo!”
Kakav zavičajni komšiluk iz ulica: ,,Lazara Sočice“ , ,,Vučedolske“ , ,,Ivana Milutinovića“ , ,,Đura Salaja“…
Malo me ta iskrenost podsjeti na Lovrakovu knjigu ,,Družina Pere Kvržice“ , ali svakako više na Seliškarovu ,,Družina Sinji Galeb“ , đe svi se razdvojiše i ne kao u priči, nego u životu, svi nađoše svoje lađe i otploviše putevima u bolje…
Pomenuću neke…
Miladin Šobić, Dr. Dejan Mandić, Zoran Jelić, Dr. Milika Ašanin (direktor KC Srbije), Velibor Boro Kilibarda, vodeći inžinjer FIAT-a…
…I moj, Slavko Drinčić, doktor stomatologije…
Voli i muziku i Đorđa Marjanovića…
Njegov prijatelj Mandić, Kićo Slabinac…
Nek mi Dejan ne zamjeri, ali ,,Zvižduk u osam“ je isključivo moj izbor za ovaj put, jer me podsjeća i na moje odrastanje u romantičnom gradu.
Nije li Tin Ujević, bez razloga, zastao – tu?
I Vito, i Vukman, i Dugo, i Dušan, i Dragan…
Veliki Miladin…
Pomenuh početkom priče streljanu i ne zaboravih…
Doktor Slavko Drinčić bavio se streljaštvom i to je najvažnije da znate i pamtite, sportom njegovog rano preminulog oca i u jednom trenutku bio bezmalo najbolji strijelac SFRJ za međunarodni program i vazdušnu pušku…
Dvostruki prvak Jugoslavije i preko trideset puta prvak Crne Gore u raznim disciplinama za pušku.
A, kad si prvak velike države, onda si i protivnik razbijanja iste od kompletnih idiota na svim stranama…
Ali, kad je ,,moralo“ biti tako, njegovo iskonsko crnogorsko ne može iščeznuti nikada, bilo đe da je po svijetu…
Radi u Šavniku, Nikšiću, Beogradu…
Moj istinski Nikšićanin uljepšava osmijehe u svom stomatološkom centru na Tajmašdanu sa suprugom Vesnom i zajednički uljepšavaju djetinjstvo kćerki Ani i sinu Andreu… (Andrea trenira fudbal kod čuvenog Zvonka Varge i svi ga zovu Pirlo), i sa sinovima Lukom i Matijom, (u braku sa Angelinom Karadžić), kompletiraju prelijepu porodicu Drinčić.
Reprezentativac, Nikšićanin, Moj ponosni Crnogorac, Prijatelj mojih Prijatelja…
Slavko Drinčić – doktor stomatologije
Radojica Bogi Stanković
Zapamtih i ja mnoge dobre nikšićke „momke“ toga vremena… Nisam išao u školu sa njima, nisam igrao lopte, ali smo se družili na Vučju, na planinama okolo… I na nebu i na zemlji, Safet, Vesko, Bleka, padobranci… Drago, Milutin, Dragoljub, skijaši, planinari…. Radivoje, Miško, Gašo…. instruktori alpinizma… Zaboraviću nekoga, ali neka svi oni znaju da su deo, divnog perioda moje nikšićke mladosti!!!