Karađorđeva ulica u Nikšiću bila je ogledalo druženja umjetnika grada i svoje prve boemske ,,korake“ tu je započinjalo na desetine, širom svijeta, poznatih i uspješnih Nikšićana.
Neke je život brzo odveo u vječnost, a neki žive i poslije vječnosti i o takvima je mnogo toga ispričano, pa i o Njemu…
Mnogo sam volio pokojnog Bata Zuba Markovića, a i on nikada nije bio ravnodušan prema meni…
Cijenio je to što se družim sa đecom, ali i to je pokazao na rođendanu svoga unučeta, kad me pozvao da mu obilježim prvi rođendan…
Bio sam vrlo mlad, ali i vrlo ambiciozan, pun neke pozitivne energije koja je krasila svaki kutak mog grada sa početka devedesetih…
Veliko, uzajamno poštovanje…
Stari duh Nikšića…
Ugostitelj Bato mi je pričao da se družio sa Vitom…
Ostade stih: ,,Da su meni tvoji zubi, da je tebi moja kosa, bili bi smo nas dvojica, kao nekih sedam-osam…“
Baš mi fali i onaj grad i Bato…
,,Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živim u Titogradu…“
Eh, koliko sam puta učio Tvoje stihove i udvarao se…
Džaba Jesenjin, Majakovski, Miljković, Ilić, Lorka, Crnčević…
Nijesu me razumjele…
Voljele su i volio sam kroz Tebe, mene…
,,…Mislim da je svaki čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih…“
Moj dobri Vitomire, ne da si ovladao, nego si prevladao…
I moj pokojni otac Marko te je poznavao…
Malo je reći, HVALA!
I kakav je to pjesnik bez bunta…
A, Ti si tu Akropolj !
Ulica u Podgorici…
Šetalište u Nikšiću…
Tvoja, tvoje…
Svirali smo i pjevali i uživali…
Mladi…
,,Dobro jutro, jutro sneno
Dobro jutro, jutro plavo
Hvala ti za ljubav, ženo,
Hvala ti za ležaj, travo…“
Ne lažem, časna riječ !
Nikšićanin, Nikolić, Vitomir, Naš…
Vitomir Vito Nikolić – Pjesnik.
Radojica Bogi Stanković
