Preko puta Gradske bolnice, postoji mesara ,,Miljanić“.
Novo doba, dugo građena zgrada ,,Desetka“ i Njen tata, mesar, najveći gospodin koga sam upoznao.
Uvijek nasmijan, prema meni gostopriman, a i ponekad smo posjećivali i lokalne birtije, drugarski.
Ranije.
Niko mi ni nije znao odabrati ono što tražim i sve ostalo mi je bilo bzv.,jer sam ustajao namrgođen oko sedam, ali nasmijan kad ga ugledam.
Kažu da sam u Nikšiću bio poznat kafedžijama, uličnim čistačima, neprospavanim djevojkama i mladićima, mojoj zaboravnoj dami i mojoj djeci, koja su u miru, pored hotela ,,Onogošt“, sanjala najljepši san.
I moja divna majka i moj divni otac, tako su meni, obezbjeđivali jutro, samo,par koraka – odatle.
Zaboravna dama, još živi tu i ne zna da li postojim.
Mora da ima nove cipele.
Neki su navijali i sat po meni.
Ili nijesu.
Godinama sa kesama.
Taj dobroćudni gospodin sa početka moje priče, veliki ko Ratko Radovanović, a značajan ko Vito Nikolić u svom fahu, ima…
Ćerku…
Crnogorsku rukometašicu…
Princezu, koju ću sresti na vrhuncu njene karijere, koja će se fotografisati sa mnom ispred zgrade ,,Miljanić“ i izgovoriti: ,,Znam, ti si, Šanta Panta!“.
I, naravno, bar jednom, izmamio sam osmijeh na njenom licu.
A, ona moj, na desetine puta i radost do neba!
Rođena, aprila 1988. godine u Nikšiću, crnogorska reprezentativka i ,,vihor”, koja je učestvovala na Svjetskom prvenstvu 2011. u Brazilu i na Ljetnjim olimpijskim igrama 2012., gdje je Crna Gora osvojila srebro.
Osvojila je Ligu šampiona u 2012-toj i 2015-toj godini.
I, ostala, Vihor – Dama!
Naša, Ponos, Nikšićanka…
Radmila Miljanić – Petrović – rukometašica.
Radojica Bogi Stanković
