Sve moje priče bi bile jako neispunjene kada bih izostavio čovjeka, koji je tako blizak mom srcu i nikšićkom manguparenju, da bi i srce bilo siromašno, a ulice našeg grada prazne.
O Njemu sam, još kao mali, slušao od starijih nešto što se podudara sa bajkama, ali tako ne želim početi, nego, sasvim drugačije…
Kao mladić sam počeo da pjevam, ali je u meni ,,sjemenalo“ nešto sasvim drugo, nešto što ću započeti krajem devedesetih prošlog vijeka i što, na svu sreću, još ,,sjemena“…
Bojim se da ću kad zrene biti bliže mom ocu na nebu.
Da ćemo se, opet, sresti…
I ne, bojim!
Volim što ću ga vidjeti, a ostaće poslije mene…
Moja djeca, moja djela i ponovo, djela…
U srednjem gradu (da mi se neko ne naljuti za veće domete) kakav je Naš, teško je bilo početi nešto novo, a pogotovo raditi sa djecom i još pridodati nadimak: ,,Šanta Panta!“
Još i godine…
Zamomčilo se a djevojke čim čuju pseudonim, ne možeš ih zainteresovati ničim.
Ali, bilo je i boljih dana.
Jedan od njih je…
Hoćeš da nešto pokušaš, da budeš jedinstven, poseban, osoben…
Ali za sve to trebaju i sredstva (materijalna).
I pored ideje, opet ideja.
Otići u kafe bar ,,Ring“ koji su držali dva ,,čelična“ čovjeka, Lolo (veliki Nikšićki bokser Radonja Šturanović, školski drug mog brata Zorana i zajednički veliki Prijatelj) i Moj Prijatelj iz ove priče, nije bilo ni malo lako bez blage uznemirenosti i poprilično visoke treme.
Kako su veliki ljudi veliki, kako su istinski sportisti ljudeskare?
Bez riječi pomogoše reklamni materijal i sve što je pratilo ,,moj san“.
I tako je počeo da nastaje lik koga djeca i dan danas vole…
Eto…
Lako je pisati.
Prvo o starijem, a onda i o mlađem u narednim pričama.
Rođen, 1957. godine u Našem gradu, gdje je završio osnovnu i srednje tehničku školu – elektro smjer,Višu trenersku u Beogradu.
Boksom se počeo baviti u trinaestoj godini kod trenera Mijatovića i Drinčića u BK Nikšić, ali ogromni talenat i upornost ga dovode do toga da sa 14 i po, nastupa za prvu ekipu, a sa 16 sa specijalnim ljekarskim odobrenjem za seniorsku ekipu od 1976. godine.
Osvojio je titulu omladinskog prvaka Crne Gore, kada je u finalnom meču pobijedio Miodraga Perunovića, najtrofejnijeg crnogorskog boksera svih vremena.
Uglavnom je sve svoje naredne borbe rješavao u prvoj i drugoj rundi – nokautom.
Zato su pojedini novinari predlagali da se kazni od premija jer Njegov nijedan meč ne traje tri runde, a ostali ,,borci“ izgaraju u ringu za sebe i publiku.
Bilo bi više smiješno, nego što je.
Njegova srednja kategorija teška do zla Boga i u njoj konkurencija u bivšoj zemlji u kojoj smo odrastali od olimpijskih pobjednika Ante Josipovića i Slobodana Kačara, osvajača evropskih i svjetskih odličja, Škara, Stankovića, Jeftića, Redžepija, Borote, Ferizovića, Marinkovića…
Većinu od njih je pobjeđivao.
Dres državne reprezentacije nosio je 16 puta i učestvovao na dva Balkanska prvenstva.
Jednom je bio treći, kad je u polufinalu poražen od rumunskog asa Tirile (Atina, 1977.g.).
I onda,dvije godine kasnije u finalu, protiv istog protivnika, osvojio je zlato i to na njegovom ,,terenu“ (Tulči, Rumunija, 1979.g.), zabilježivši dva nokdauna u drugoj rundi.
Prethodno je bio vice šampion Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji, kada je izgubio od Jeftića iz BK Partizan.
Trebao nas je predstavljati na prvenstvu svijeta u Beogradu 1978. godine, ali povreda ruke na pripremama je to spriječila.
Odsluženje vojnog roka i istovjetna povreda, omeli su ga da ne bude učesnik Olimpijskih igara u Moskvi, 1980. godine.
Ali, zato je moj Drug i vječiti Prijatelj, osvajač: ,,Zlatne rukavice“, ,,Beogradski pobjednik“, ,,Čelična pesnica“, ,,Zlatni gong“ – vrhunskih takmičenja, turnira – odmjeravanja asova ,,plemenite vještine“, velike Jugoslavije.
Za najboljeg sporistu našeg grada biran je 1977. i 1979. godine.
Ostao je u boksu i poslije završetka karijere.
Član BSCG i BSJ u dva mandata.
Vd predsjednik BK Nikšić.
Predsjednik profi federacije CG od 1995 – 2010. godine.
Predsjednik Skupštine JUBF (Srbija i Crna Gora) od 2001 – 2005. godine.
Dobitnik je počasnog pojasa EBU (Budva, 2005.g.), za najbolje organizovani kongres u istoriji ove federacije.
I najvažnije: Ostao Čovjek, Prijatelj i Neko bez koga bi Naš grad ostao srednji, sa početka priče.
Jedva čekam da ga opet sretnem…
Salute, Žika, salute!!!
Nikšićanin, Lokalista, Borac.
Veselin Žižić – bokser.
Radojica Bogi Stanković
