Prva slova naučih od moje divne učiteljice Vidosave Vide Gardašević u Osnovnoj školi ,,Braća Labudović“, kod stadiona omiljenog FK ,, Sutjeska“ i ,,složih“ ih , uz pomoć komšije, nažalost, rano, preminulog Duška Bulajića.
Čini mi se, da ni sada, ovo ne bih pisao …
Oprosti, učiteljice!!!
Baš sam lijepo recitovao.
Bijaše u Sportskom centru u rodnom gradu moj koncert za djecu…
Jedan, od mnogih.
Skupio se grad.
,,Ludi“ dan.
Moj buket, moje cvijeće, Moja Učiteljica, moj Ponos i Dika.
U blizini ,,Pazarišta“ , njena kuća.
Poziv da dođe, da pozdravi publiku.
,,Šta ćemo da popijemo, Radojica?“, izgovori…
“Rakiju”, rekoh.
Napi me – učiteljica.
Niko se sa tim ne može pohvaliti…
Ja, e, baš, ja!
Dođe, Moj grad.
Hiljade mališana, hiljade roditelja.
Puno!
Nikšiću, jes li to, Ti ?
Moja ,,stara“ ( ne govorim istinu) i penzionisana ,,vodvilja“…
,,Dragi prijatelji, moji Nikšićani, (izađe na binu ko đevojka), Radojica je slao listice Vlahu iz pismenog iz matematike ( moj sjajni drugar Veselin Vlahović – poštenje i atletičar, kasnije član beogradskog ,,Partizan-a“ i priznati sportista), i ja ga ufatih…
Neće da prizna…
Da znate..“
Prekidoh je.
Nažalost.
Hvala, draga, Moja!
Nijesam znao da je umrla 2015.
I sam sam, tada,umirao.
Inženjer , odozgo, sve će upakovati!
Ljubavi moja, Moja Učiteljice, spavaj, mirno…
Opet ću ti donijeti buket…
Sad, govorim istinu!
Moja Učiteljica, Čovjek, Majka, Naša…
Vidosava Vida Gardašević,učiteljica.
Radojica Bogi Stanković
