Dobra i duhovita teta Koviljka, od Raičevića sa Laza, i stasiti čika Mano Dedović, iz Gračanice kod Andrijevice, upriličiše radost življenja te daleke 1966.godine, i to baš za Novu godinu, svome nasljedniku Aleksandru, ne sluteći da će on, samo nekoliko godina kasnije, sopstveno ime i nadimak Saša, zamijeniti izvorno dalmatinskim u Šime, ni po rođenju ni po crkvenim zapisima nego po drugarima u školi i kao takav vragolasto godinama zaintrigirati maštu svih onih koji će ga, kasnije, voljeti, prihvatiti ili usporavati u njegovim i samo njegovim idejama bitisanja na turobnim balkanskim prostorima.
Odrastanje u ulici Narodnih heroja, spaja moj uvodni spomenar i najavljuje sve izazove koji ga očekuju, jer rasti u krugu od 100 metara, đe su se nalazile: SOFK-a, Stanica milicije, (sa ,, čuvenom” garažom ), Komitet, Gimnazija sa igralištem, Miladinova prodavnica, Rubin, zid, Velika Plana, Mirkova mesara, prodavnica kod Senje…samo su paradigma i obris Šimetovog avanturističkog duha i prirode koje su ga nosile svuda po svijetu ali uvijek vraćale rodnom gradu.
U to vrijeme prostirala se u blizini neobično tiha i zaglušujuće mirna Vardarska ulica i čitav komšiluk je bio okupan mirisom čuvenih nikšićkih lipa o kojim su pisale i pjevale sve generacije počev od Vita Nikolića, Dragana Radulovića, grupe DST, Mikija Vukićevića, Džila, moje malenkosti i ostalih…
Miris lipa vodi priču ka drugom razredu osnovne škole i ispoljenom senzibilitetu kulturnog poimanja djetinjstva, a mog prijatelja nalazim kao redovnog posjetioca pozorišnih i bioskopskih predstava u MALOJ SALI (autentičan naziv za one koji su rođeni u gradu), i to isključivo zahvaljujući ljubaznosti i simpatijama komšije Branka iz Stare varoši.
I ne samo njemu, nego i svekolikoj komšijskoj đeci.
Ta SALA je svima, po prvi put, otvarala tajni i nepoznati svijet boje, slike i zvuka.
Na nepun minut hoda od kuće, nalazilo se nikšićko korzo, kult gospodsvenosti, prvih brčića i prvih ljubavi, i prilika da moj Haklberi Fin, veoma rano, upozna i ovu vrstu ,, noćnog” života.
Podsticaj srednjoj školi ogleda se u pisanju pjesama, slušanju rok muzike i kako to obično biva, osnivanju bend-a “Tegle twist off”, (sa engleskog ne znam prevod), u kojem su, pored Šimeta, bili i Garo Đurović, Neno Vulanović i Mišo Vojinović…
Divni momci – divnog grada…
Ali, moja priča ne bi imala svoju melodičnost da se zainteresovanošću okruženjem ne širi aksiom mladosti i listajući prošlošt mog prijatelja nalazim ga u društveno – korisnom radu i doprinosu zajednici…
Odlazi na šest radnih akcija i organizuje humanitarne priredbe i veliki broj kulturnih i muzičkih događaja.
Mudar i vrlo nadaren odlazi na studije u Mostar, čita ,,Mostarske kiše” i “Eminu”, ali ne dozvoljava pjesniku da ga navodi lirskoj patnji, nego se crnogorski zaljubljuje te, još uvijek, srećne 1990.godine i sa Sanjom leti put Nikšića…
Kulminacija: sinovi Dejan (27) i Goran (22)…
Dva vaspitana i divna čovjeka…
Dramska sekcija, koju je vodio u KUD-u “Džemal Bijedić” u Mostaru nimalo mu ne uljepša zbilju koja narednih godina zaokupi sve nas, te 11 godina provedenih u vojsci i u različitim humanitarnim misijama širom svijeta, samo simpatičnog bezbrižnog dječaka iz ulice Narodnih heroja, očvrsnu i povede tamo đe i sam traži svoj smisao potpuno suprotne sadašnjice…
Moderni Tom Sojer, moj, Aleksandar Šime Dedović, otac, voljeni suprug, avanturista, sanjar, moje djetinjstvo i komita modernog.
Radojica Stanković Bogi
