Sredinom osamdesetih ”zarazih” se rokenrolom i rokerski se uzdizah u titogradskoj grupi ,,Luna“ kao pjevač i vagabundo što će se, kasnije, pokazati kao istinito.
Skoro pola decenije prođe i snimih pjesmu “Nikad više ti i ja” znajući da će mi značiti u ovom turobnom i nimalo lijepom svijetu i okruženju…
Vratih se počecima, a On me pohvali za pjevanje i reče: ,,Odlično!“ , po njegovom tekstu i muzici…
Moj mladalački san sam ispunio u četrdeset osmoj godini, i znači mi od onih koji su odrastali u prelijepom Nikšiću, punom ljubavi i ljudske topline…
I, znali, znanje…
Mnoge, danas i ne znam kad dođem i oni nemaju tu viziju, osim onoga što im smeta, bode oči na karijere ljudi, ljudi koji su ođe rasli i kojih je podosta i ostalo, ali nijesu na ulici, u kafani, biblioteci…
Oni su po kućama, nekim omiljenim kutcima ili van našeg grada…
Ne želim da ih zaboravim…
Nikoga…
Oni su moji i tu su…
Ne zamjerite na iskrenosti, Vi to podobro znate, ali…
Zaboravim…
I Tebe, moj prijatelju, nikada i nikako…
Pored divnog Slobodana Boba Dobrilovića, koji punih 29 godina, a što malo ili nimalo ljudi zna – održava u ,,životu“ dječijeg glumca i zabavljača Šantu Pantu na najiskreniji način, a Tvog dugogodišnjeg kolege i prijatelja, i o kome ću pisati, da li zbog Tvog sjajnog odnosa prema ljudima, da li zbog ,,one“ miksete što mi pozajmi na početku mog djetinjarenja, ili zbog toga što si daleko…
Ne!
Ti si obilježio krajem sedamdesetih i osamdesetih naš građanski Nikšić sa pjesmama, grupom, pojavom, gitarom i srcem za sve nas…
Majka Sonja, rođena Đurović, stasita i dobra gospođa, imade strica, vrlo talentovanog muzičara i možda moj prijatelj naslijedi dar, baš od njega, iako je u školi pokazivao veće interesovanje za crtanje i slikanje ili otac Miladin donese u trinaestoj godini prvu gitaru sa dvanaest žica i pojačalo, te se tako prvobitna namjera pretvori u rokera sa dugim čizmama, dugom kosom i dugim mantilom.
Takmičenje:,,Prvi glas Nikšića” sa pjesmom Dada Topića – ,,Da li znaš da te volim”, učini da sa grupom ,,Minovi” osvoji prvo mjesto, zašta je potvrda kvaliteta bio i izlazak na binu predsjednika žirija Peđe Martinovića koji im se pridružio na klaviru, te divne 1975. godine.
Malo kasnije priključuje se grupi ,,Mir” sa kojom nastupa 1979. godine na subotičkom festivalu ,,Omladina 79” sa pjesmom ,,I mir da bude” po tekstu Željka Mijanovića i muzici Boba Dobrilovića.
A, onda sa legendarnom grupom: ,,Osma sila”, 1981. godine na istom festivalu sa pjesmom ,,Biće bolje” osvajaju Treće mjesto publike po tekstu i muzici mog sugrađanina. Inače, za one koji ne znaju, grupa ,,Osma sila” dobila je naziv po ideji Tila Batrićevića, prijatelja grupe.
Slobodan Bobo Dobrilović – gitara, Duško Stanisavić – bas, Željko Mrvošević – vokal i klavijature, Blažo Perović – bubanj i priča u mojoj priči – Dimitrije Mićo Maksić – gitara.
Slijede nastupi, igranke, žurke, ugostiteljski objekti…
I onda, ono važnije…
Na turnejama “Riblje čorbe” i “Bijelog dugmeta” predgrupa je – crnogorska “Osma sila”.
Nastupi sa “Kerberom”, “Atomskim skloništem”, “Siluetama” na rok koncertu na Hipodromu…
I onda, naj… Najvažnije…
Predgrupa čuvenom “Iron Maiden” u Beogradu…
Album, sjajan…
Igrom slučaja neobjavljen…
Spot za pjesmu: ,,Spominjem te” i dan danas u arhivi RTCG-e…
U grupi još sviraju i Dejo, Rajko, Miloš, Ćele, Šmeki…
I još mnogo toga nedorečenog…
Samo da je bilo malo više podrške, bar tako razmišljam…
Prijatelj Mićo sanja u Italiji, u mjestu Santa Severa, predivna mjesta svirki, ljude i doživljaje, ali i mi koji smo rasli uz njegove pjesme i grupe ,,Osma sila” da ga još jednom, vidimo na sceni…
A, ako ne…
Ostaje mladost, dugonogi dobri muzičar i sjajni čovjek u srcima građana Nikšića.
Moj drug, Odlični muzičar, David Gilmour mog odrastanja.
Dimitrije Mićo Maksić – tekstopisac i muzičar
Radojica Bogi Stanković
