Partizanska trojka je za trpezom ubila kapetana Stanka Radulovića i njegovog oca Spasoja, a Stankova ćerka Milosava potom ubila jednog od ubica i drugog ranila, ali je zatim i sama glavom platila
Za minulih 73 godine od te stravične noći u selu Zavrh, ova priča je doživjela nebrojene interpretacije širom svijeta. Od Nikšića i Crne Gore tokom rata, do zapadnoevropskih metropola i centara, do Južne Amerike i Australije na jednoj i Sjedinjenih Američkih Država i Kanade na drugoj strani, poslije Drugog svjetskog rata, gotovo da i nije bilo emigrantskog ili antikomunistički raspoloženog glasila koje se nije bavilo ovim slučajem.
U novije vrijeme, kad se „zaljuljalo carstvo“ komunizma, ta priča je iznova vaskrsnula u novinskim napisima, guslarskim pjesmama i televizijskim emisijama i već pomalo prerasla u predanje koje svako dosoljava, već prema svom raspoloženju i sklonostima, političkim i drugim uvjerenjima.
Porodica Radulović je sačuvala jedan video zapis, ispovijest Radomira Radulovića (umro prije sedam godina), posljednjeg živog svjedoka i učesnika drame koja se te strašne noći odigrala u njegovoj kući. Uprkos potpuno razumljivoj subjektivnosti i ozlojeđenosti koja gdjekad izbija i iz njegove priče, čini se da je ona ipak najverodostojnija i najbliža istini:
„Kad se zaratilo 1941. godine, ja bio đak četvrtog razreda gimnazije u Nikšiću – bila mi petnaesta godina“, kazuje Radomir Radulović. „Poslije kapitulacije i sloma Jugoslavije, kad je došlo do potpunog rasula, svi smo se vratili i porodica se okupila ovdje u Zavrhu: đed Spasoje (imao je tada već 86 godina, prim. B,S), baba Stana, otac mi Stanko (kapetan prve klase, rat ga zatekao na mjestu zamjenika komandanta Nikšića – bila mu pedeset i treća godina, napomena B.S), majka Novka, sestre Milosava (bila najstarija, imala 21 godinu, prim.B.S), Ljubica, Jovanka i Danica. Imao sam i brata Mihaila, umro prije rata u Beogradu kao pitomac vojne akademije.
Već u toku priprema ustanka 1941. godine, bilo određenih prijetnji mome ocu, oficiru koji je želio da ostane po strani, ali nije htio da se sklanja u Nikšić, u italijanski blok, jer nikad nije volio okupatore, a i glavninu života je praktično proveo na frontu i u borbama protiv okupatora. Sa ocem Spasojem i đedom Krstom krvario u bici za Skadar 1912, stizao do Bregalnice, a onda u odredu Janka Vukotića ostao sve od Drine i Glasinca do slavne Mojkovačke bitke. Kasnije, sve do kraja Prvog svjetskog rata švapski okupatori su ga proganjali i hapsili, a ni Italijani mu nijesu dali mira poslije kapitulacije 1941, jer su očigledno znali da je on bio glavnokomandajući oko spasavanja novca propale jugoslovenske države i pokušaja njegovog uništavanja i spaljivanja u poznatoj Trebješkoj pećini.
Partizani su, kad je počeo ustanak, vršili pritisak da dajemo hranu za njihovu vojsku, ali je otac i to odbijao i nije želio da se miješa i aktivira na bilo kojoj strani. Muke su nastale početkom 1942. godine kada su pojačani partizanski pritisci, posebno na imućnije porodice i naročito na oficire bivše jugoslovenske vojske“, ističe Radomir Radulović.
Amanet
„Jednog dana – bilo to prije tragedije – dvije mi sestre i ja čuvakli ovce u Pragi“, sjećao se Radomir Radulović “i naiđemo sa stokom pored Glavnog partizanskog štaba. Tu nas zaustaviše i meni uzeše pušku lovačku – kao, ti si mlad, ne treba tebi puška. Ja se vratim, ispričam ocu, a on planu, uze pištolj i pušku i pravo u štab kod Save Kovačevića. Poslije nam je pričao Jevto Pavić, poznati advokat, koji se zatekao u štabu kad je moj otac banuo… Sve se, ipak, dobro završilo, vratili mu pušku, ali se on od tada pripažavao, ponekad noćivao i kod rođaka i stalno bio na oprezu. Nije se odvajao od pištolja i zborio je da će pokušati barem da se zamijeni ako neko krene na njega, a nama je ostavio amanet da, i ako pogine, niko ne pokušava da pravi kakvu osvetu, jer bi tako ispalo da je on bio neki agent i saradnik okupatora…“
Budo Simonović
(Sjutra: NEZVANCI SU ODMAH PUCALI)
