Luka Šćepanović
„Ne znam šta se stvarno desilo, teško mogu da povjerujem da je Vlastimir Đorđević zaista na neki način tog dana izbjegao smrt. Ja više vjerujem da je to bila neka ujdurma armije – bilo ih je sramota da priznaju da ne mogu da nađu njegovo tijelo i onda su radi javnosti i njegove familije sve fingirali. No, kad je u pitanju vojska i njena moćna vojna bezbjednost, tu čovek uvijek mora biti oprezan i rezervisan jer nikad nije sigurno šta su sve mogli i na šta su sve bili spremni“, smatra novinar Đorđe Darjević.
Luka Šćepanović, jedan od najteže povrijeđenih u nesreći na Pjenavcu tvrdi da je kapetan Đorđević tog dana sigurno bio na mostu pošto je to bio završni dan betoniranja lukova:
„Siguran sam da je tu bio i kapetan Đorđević, ali ne znam gdje se zatekao u trenutku kad je skela pukla. Ja ne vjerujem u tu priču da je nađen ispod Abisinije, da ga je voda odnijela toliko daleko, jer Morača u to vrijeme niti je bila toliko jaka, a posebno ne mutna da ga ne bi primijetili ako je iko krenuo nizvodno da ga traži. A sve i da je bila mnogo jača, mislim da nije mogla da ga pronese mimo jednog pontonskog mosta koji je bio postavljen u koritu rijeke kojih pet-šest stotina metara niže od Pjenavca, ispod kuće Milajića, preko kojeg je sa lijeve obale Morače izvlačen šljunak. Upravo tu, iza tog mosta, koji je ležao na gusto isprepletanim i ukošenim šinama, nađeno je tijelo komandanta Krkeljića. Ja ipak najviše vjerujem da je Đorđević ostao zatrpan u kršu mosta, u gomilama „živog“ betona koji se sručio u Moraču i da je vojska poslije, pošto ga nije našla, napravila neku kamuflažu samo da utješi njegovu porodicu i prikrije svoj neuspjeh…“
„Ja sam se kod Vojske, vojna pošta 8170 – Manastir Morača, zaposlio 3. avgusta 1961. godine, odnosno odmah po završetku srednje tehničke škole“, sjeća se Veljko Đurišić. „Glavni čovjek na cijeloj trasi bio je inženjer, kapetan Vlastimir Đorđević, veliki i marljivi stručnjak, a još veći čovjek, koji je o svemu vodio računa i sve držao pod budnom kontrolom. A sve polako, sa osmijehom, prijateljski do te mjere da je to bila prava milina. Ja mislim da tom čovjeku nikad niko nije odbio neki zadatak i da su njega svi radnici voljeli.
Most Pjenavac danas
Po završetku mosta na Tari, na ulazu u Kolašin, prekomandovali su nas na gradilište mosta Pjenavac na Morači. Kad je u maju 1962. počelo betoniranje, ja sam bio zadužen da pazim da tokom ugradnje ne dođe do takozvane segregacije betona.
Tog 26. maja, Đorđević me odredi da idem s jednom grupom u Kolašin da skidam oplatu s mosta na Tari. Radili smo tamo negdje do iza podne, kad eto jedan milicioner i traži mene. Izvede me malo u stranu i gotovo šapatom veli: desila se velika nesreća, srušio se most na Pjenavcu, ima mnogo poginulih i povrijeđenih, naređeno ti je da s radnicima odmah ideš tamo ali da nikome ništa ne govoriš…
Odmah po ispraćaju iz Morače i sahrane poginulih, komanda je formirala ekipu koja će se baviti isključivo potragom za kapetanom Vlastimirom Đorđevićem i Ratkom Bulatovićem, pošto je Šućro Šukurica nađen dva ili tri dana poslije tragedije. U ekipu su odredili Milenka Petrovića, jednog poslovođu Bulatovića, zaboravio sam mu, nažalost, ime, i mene. Dobili smo jedan gumeni čamac i dvoje podvodnih naočara i krenuli smo u pretragu virova od ruševine nizvodno.
Jovan Mirov Bulatović iz vremena dok se tragalo za njegovim sinom Ratkom
Mislim da je to bilo dvadeset četvrtog dana poslije nesreće udarila je velika kiša. Morača nadošla i zamutila se. Mi se sjutri dan u logoru, u Morači, dogovaramo da li uopšte da krećemo u potragu ili da sačekamo da se rijeka izbistri. U tome izbi stari Jovan Mirov Bulatović, otac nestalog Ratka Bulatovića, koji za sve to vrijeme nije odmicao od Morače, iščekujući da mu nađemo sina. Pita da li ćemo toga dana pretraživati. Mi mu objašnjavamo da se dvoumimo pošto se Morača zamutila, a on nam kaže da bi bilo dobro da ipak odemo, moglo bi, veli, biti da danas nađete nekoga. Nije nam rekao, ali smo mi kasnije protumačili da je starac vjerovatno nešto sanjao.
Poslušasmo ga i krenusmo put Međuriječja. Ne sjećam se više ko je prvi primijetio, ali čim smo došli zapazili smo da na sred rijeke matica podiže neku crvenu krpu. Brzo smo zapazili da je u pitanju rukav crvene karirane košulje, a odmah potom smo utvrdili da ispod nakrivljenog betonskog bloka viri i ruka.
Veljko Đurišić – tvrdo vjerujem da smo našli kapetana Đordjevića
Čim smo ga iznijeli na obalu, prišao je starac Jovan Bulatović i kazao: ovo je sigurno moj Ratko, poznajem ga i po košulji i posebno po ruci, vidite da nema tri prsta, nema nikakve potrebe da čekate i dovodite ljekarsku komisiju…
Osmog dana pošto smo našli Ratka Bulatovića, bilo je kasno popodne, neko je javio da je na desnoj obali Morače, ispod mjesta zvanog Abisinija, primijećen ljudski leš. Odmah smo krenuli tamo, jednom uskom ribarskom stazom se s puta spustili do rijeke i kroz vrbake prišli do plićaka u kojem je potrbuške zaista ležao muški leš, crn, u odmakloj fazi raspadanja. Sem čarapa na nogama, na njemu nije bilo ničeg od odjeće, a zapazio sam da mu je lijeva ruka slomljena iznad šake.
Veljko Đurišić (sjedi prvi s desna) i ostali
Izvukli smo ga iz vode i na nekom ćebetu iznijeli do ceste. Tu je brzo pristigla ljekarska ekipa iz Podgorice koja je obavila uviđaj. Leš je bio u takvom stanju da ga ni rođena majka ne bi mogla prepoznati. Koliko se sjećam, neki oficir, Đorđevićev drug je rekao da je to on, da ga poznaje po čarapama, a ja bih isto rekao da je bio on po konstituciji – Đorđević je bio punačak čovjek, manjeg rasta.
Ljekari i ekipa za uviđaj je tako zaključila da je u pitanju Đorđević, a onda su ljudi iz pogrebnog leš položili u limeni sanduk i tu na licu mjesta ga zalemili i potom ga stavili u drveni sanduk.
Dovezli smo ga do Morače i uveče, po običaju, predvoreli u logoru, a sjutradan smo ga ispratili do Kolašina i uputili za Beograd gdje je sahranjen uz sve vojne počasti…“
Dragana Đorđević – Putica – imam pravo da znam šta je bilo sa mojim ocem
Priča da Vlastimir Đorđević možda i nije poginuo na Pjenavcu za sada ostaje u sferi sumnje, ali, po svemu sudeći, nema nikakve sumnje da bi on bio veoma neugodan svjedok, prvenstveno za izvođača radova, odnosno vojsku, da se kojim slučajem pojavio na sudu, bilo kao optuženi, bilo ka svjedok. Sve ukazuje da bi se nakon toga na žestokom udaru našla kompletna komanda inženjerije sa generalom Blažom Jankovićem na čelu…
„Uvjerena sam da je mnogo ubjedljivih razloga za moju sumnju“, kaže Dragana Đorđević – Putica, uporna i razborita žena, koja neumorno traga za istinom o smrti svoga oca. „Ali, čak i ako je sve ovo plod moje uobrazilje, imam pravo barem sada da znam šta je stvarno bilo sa njim. Neko mora da mi kaže i objasni zašto je njegov grob prazan, je li nas to neko namjerno obmanuo i prevario u želji da nas utješi ili da na taj način prikrije neku svoju bruku i sačuva svoju kožu…“
Đorđevićev dnevnik
„Kad smo stigli u Međuriječje“, sjeća se Veljko Đurišić „svi poginuli koji su nađeni bili su već izneseni i smješteni u baraku u kojoj je bila menza, a svi povrijeđeni već transportovani u Titograd. Ja u neko doba sretoh nekog kapetana Kovačevića, bio je personalac u komandi u Morači. On se iznenadi, gleda me kao da ne vjeruje očima, pa me onda snažno zagrli:
`Čovječe, pa zar si ti živ, a mi te otpisali i već i za tebe naručili sve što i za ostale poginule…`
Onda mi ispriča kako je došlo do zabune. Poslije doručka, po prilici negdje oko jedanaest sati, kapetan Đorđević je ostavio tu negdje na kraju mosta svoj dnevnik od kojeg se, inače, nikad nije odvajao i sa tesarima sišao u skelu da pogleda šta to škripi i pucketa jer su tesari izgleda primijetili da se nešto čudno dešava. Kad se desilo šta se desilo i kad je i Đorđević sa ostalima odletio u Moraču, neko je našao njegov dnevnik i u njemu precizan raspored rada za taj 26. maj sa spiskom onih koji će raditi na betoniranju mosta. Kako se na tom spisku nalazilo i moje ime jer ga naknadno, kad me ujutro poslao u Kolašin, nije izbrisao, svi su pomislili da sam i ja poginuo…“
Budo Simonović
Kraj
