Foto:billboard.com
Slušajući reakciju nepregledne mase na ledini u srcu Austrije, na čijim su glavama titrali plastični rogovi, jedan kolega je zlobno konstatovao:ovako ćutljive većine u ovim krajevima nije bilo zadnjih 70 godina. U tom je trenutku trajala kratka pauza između dvije pjesme, negdje u sredini dvosatnog seta australijskih rock velikana. Prijatelj se nadao da je razlog za relativni muk 115.000 svjedoka zapravo šokiranost onime što je dopiralo sa šezdesetmetarske bine: jedno od najboljih živih izvođenja koje je ovaj bend isporučio zadnjih godina. Ako nije neumjesno parafrazirati jednog poznatog hrvatskog muzičkog kritičara:vidio sam Sotonu – zove seAC/DC.
U životnom razdoblju kada ljudi polako odlaze u pravovremenu penziju, izgleda kako petorka iz Australije proživljava radni zenit. Novi album Rock or Bust dostigao je samo u Austriji i Njemačkoj dvostruko platinasto izdanje u roku od dvije nedjelje, gdje su, uzgredno, prodali više od 750.000 ulaznica za nekoliko koncerata, s tim da se svako izvođenje pretvara u prvorazredni događaj, bez obzira o kojoj je državi riječ.
U to se čovjek mogao uvjeriti uoči koncerta u austrijskom Spielbergu, koji je i službeno postao najposjećeniji koncertni događaj u istoriji ove zemlje. Na Red Bullovoj trkačkoj stazi iz cijele Evrope i regije pristizalo je više od 100.000 ljudi. Posred državnog autoputa i propratnih saobraćajnih znakova stilizovani simbol istosmjerne i naizmjenične struje usmjeravao je 30.000 automobila i 500 autobusa prema konačnom odredištu, opjevanom u njihovoj najpoznatijoj pjesmi i istoimenom albumu iz1979. godine. Tamo ih je vodila i zvučna kulisa lokalnih radio stanica, koje su satima, prije i poslije koncerta, vrtjele isključivo AC/DC.
Pripreme i fama oko turneje trajale su mjesecima unazad: zbog biološke „dotrajalosti“ preostalih članova benda sasvim se logično proširio glas da je ovo zadnja prilika da se uživo vidi jedan od najdugovječnijih rock bendova, koji je debelo zagazio u četrdesete godine svoga postojanja. Ali, i više od toga: da srednjovječni muškarci i žene, zajedno s djecom i ljudima u dvadesetim i tridesetim godinama, neposredno posvjedoče o zadnjim trzajima jedne velike rock epohe; razdoblja koje je, iako često mitologizovano, možda doista posjedovao nešto od onoga što se može nazvati fanatizmom zajedništva, lišenog negativnih simptoma rulje.
Od prvoga trenutka koncerta, međutim, petorka iz Australije kao da je željela iskoračiti iz okvira puke nostalgije: animirana kometa koja uništava sve na zemlji uvela je publiku u prvi rif preživjelih dinosaurusa. Između uvodne pjesme Rock or Busti završnog bisa, smjestio se punokrvni i neposustali rock’n’roll, čiji je tempo diktirao djed u osnovnoškolskoj uniformi, koji je neumorno proizvodio gitarsku buku, trčao, klečao i ventilirao na podu pozornice, cijelo se vrijeme neverbalno „nadglasavajući“ s publikom (verbalnih opaski gotovo da i nije bilo).
Ništa manje energičan nije bio ni pjevač Brian Johnson, kao ni basista Cliff Williams koji je standardno stajao u pozadini, zajedno sa zamjenskim pratećim gitaristom Steviejem Youngom, te bubnjarom Chrisom Sladeom, koji je s bendom svirao ranih devedesetih godina. Najpoznatiji hitovi miješani su s razdobljem prije 1979. godine, kad su istu sirovu energiju dijelili u zatvorenim i znatno skučenijim prostorima od ovoga.
Prateća kulisa je, dakako, bila začinjena vatrometima, laserima, enormnom rasvjetom i završnim topovskim udarima. Pa ipak, ako se megalomanija stadionskog rocka, praćena nedostatkom istinskog kontakta između publike i izvođača, uopšte može gledati s određenom simpatijom, onda je to valjda jedino u slučaju ovoga benda.
Već, dakle, mjesecima, ako ne i godinama, cirkuliše fama da je ovo zadnja turneja benda, desetkovanog fizičkom bolešću (Malcolm Young) i psihičkim poremećajem (Phil Rudd). No, poslije ovoga koncerta nameće se samo jedan zaključak:vidimo se za koju godinu.
Izvor: Hrvoje Šimičević, lupiga.com
