Foto: wikimedia.org
Miodrag Bulatović, pisac koji je uveo demone u našu literaturu, često osporavan, premalo shvaćen, teško razumljiv, ali genijalan, rođen je u selu Okladi kod Bijelog Polja 1930. godine. Autor koga su strani kritičari upoređivali sa Dostojevskim – za čijeg je naslednika bio proglašen, sa Rableom i sa Servantesom, kod nas je, ipak, nedovoljno čitan, proučavan i malo pominjan van književnih krugova, i to vrlo uskih.
Postavljena bista u parku, putić ka selu Okladima nazvan po njemu, jedna književna manifestacija posvećena njegovom djelu – sve je što su Bjelopoljci učinili za ovog svjetski priznatog pisca, čija djela su prevođena na nekoliko jezika.
,,Buletova tetka i njezin muž Fjodor Arhipov, emigrant iz Odese, ubili su mu oca pred kućnim pragom. Dječaku, budućem piscu, bilo je tada jedanaest godina. Poznavatelji crnogorske tradicije vele da se u Crnoj Gori ne pamti da je sestra ubila brata te da je to, može biti, prvo takvo bratoubojstvo u tom narodu. Vidjevši mrtva oca, dječak se nad lešom počeo tući kamenjem u glavu, bio je obliven krvlju kao i ubijeni otac. Otada je patio od vrtoglavica, zapravo blažeg oblika epilepsije, a ožiljci na čelu od udaraca kamenom ostali su kao simboli, kao zapisi o toj krvavoj porodičnoj drami. Bule se nije libio govoriti o svojoj bolesti, nazivao ju je svetom bolešću, a počesto i čarolijom talenta”, kaže Mirko Kovač.
Fjodora su ubili Buletovi bratsvenici, a on je nakon oslobođenja 1945, vojnim kamionom pobjegao u Srbiju.
,,Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, vjerovatno da bih u onom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovjek, ili dječak onog mentaliteta, u činu osvete teško da bi se ikad zaustavio. I ko zna koliko bih krvi, tuđe, morao da prolijem da bih osvetio onu koju je prolio Fjodor Arhipov. I koju su prolili drugi ljudi svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu”, govorio je Bulatović.
Mračno, morbidno, groteskno, tragično, fantastično, čudesno: to su osobine njegove poetike. Mirko Kovač ga je nazivao ,,velikim pjesnikom nesreće”, a njegovi savremenici su gotovo ironično govorili da je umro od prevelike doze nacionalizma, na šta je Kovač odgovorio činjenicom da je smrt ozbiljnija i temeljitija od naklapanja i dosjetki raznih spadala, što je istina s obzirom na to da je Bulatović na neki način bio opčinjen temom smrti.
,,Smrt me činila boljim. Zahvaljujući njoj, koja mi je bila kontrolom i upozorenjem, nisam doživio logoraška ili kakva druga zatvorska spoznanja, rasčovječenja i pljuvanja, tako da me je danas stid pred našim Borom Pekićem kog su, onamo, bez opravdanog i ljudskog razuma držali, ne znajući da će ga obilježiti i načiniti pjesnikom anđeoske naravi. A ono što se dogodilo meni, iskren da budem, najradije bih zaboravio, izgnao iz duše, iz duha i pameti, kako bih najzad, o najzad, kročio u narod, među ljude, kako se u našem purpurnom kraju kaže, bez uspomena. Jer, još na siromašnoj i zlehudoj zemlji crnogorskoj ima onih koji, kad me ugledaju, primijete: Eno onoga, Miličinog sina, onoga kome su tetke, Milijana i Sofija, avgusta četeres i prve, sa Fjodorom Arhipovim, Rusom i Milijaninim mužom, iz francuske trometke, dok je on sve to gledao i slušao, ubili oca, šumara Milorada, samirnog čojeka”, kaže Bulatović.
Bulatović nudi novo čitanje istorije, prevrednuje i oneobičava. On nanovo piše istoriju. Igra se istorijskim činjenicama. On zasmijava, ali i šokira, on ismijava, ali i kritikuje. Zato ga je majka savjetovala ,,Lijepo, đeco, samo pazite da vas ne u’vate”, kada se sa Mirkom Kovačem spremao za osvajanje književnih vrhova.
,,Cijelog života moja pametna majka smatrala je da je književnost nešto tajno. Možda i s pravom”, objašnjavao je Miodrag Bulatović.
Bojana Obradović
