Foto: kinja-img.com
I zato, vjerovatno vanzemaljci sigurno negdje postoje… U zadnjih 100-njak godina, i u proteklih nekoliko decenija, jedna od najvećih preokupacija čovječanstva je pitanje da li postoji život van Zemlje, ili smo pak sami u svemiru tj. da li postoje vanzemaljci?
Ovo je predmet bavljenja naučne fantastike, kroz bezbroj filmova, stripova, slika, ilustracija i knjiga, ali i predmet bavljenja same nauke koja nije nimalo imuna na goruće popularne teme.
Matematika je ovdje krajnje jednostavna jer: u univerzumu postoji barem 100 milijardi galaksija. Samo u našoj, Mliječnom putu, postoji minimum 100 milijardi planeta; neke usamljeno kruže oko svojih zvijezda, a neke zvijezde imaju više planeta, poput našeg Sunca.
Koristeći dosadašnje podatke dobijene sa Keplera, procjena je da unutar Mliječnog puta postoji barem 10 milijardi planeta sličnih Zemlji, a da se od njih 500 miliona nalaze u nastanjivoj zoni, dakle, poput Zemlje, na idealnom rastojanju od svoje zvijezde, uzevši u obzir veličinu oba nebeska tijela i zvezdinu energiju
Ako saberemo dva i dva, i našu galaksiju uzmemo kao prosjek, to znači da u kosmosu postoji 5×101 planeta na kojima bi mogao da postoji život. To je 500.000.000.000.000.000.000 nebeskih tijela na kojima bi mogli da žive vanzemaljci. 500 triliona potencijalnih svjetova na kojima žive bića koja muku muče sa pitanjem ima li života u svemiru van njihove planete.
Možda neko na nekom od tih svjetova upravo u ovom trenutku drži uperen superteleskop ka Zemlji i raspravlja sa drugima o mogućnosti da na toj blijedoj plavoj tačkici u svemiru koju vidi kroz optički instrument postoji život. U odnosu na šansu da ne postoji život van Zemlje, mogućnost da dobijete na lotou postaje sigurna stvar. Laički rečeno, prije ćete vi dobiti na lotou nekoliko puta zaredom nego da se život razvio samo na našem trećem kamenu od Sunca.
„Ideja da smo jedina usamljena stvorenja tj civilizacija u svemiru u kome postoji na stotine milijardi galaksija je toliko apsurdna da se rijetko koji astronom danas usuđuje da tako nešto tvrdi“ govorio je nekada slavni Artur Klark.
Hoćemo li ikada uspjeti da stupimo sa nekom od tih vanzemaljskih civilizacija u kontakt, i kako će taj kontakt izgledati, nije nimalo naivno pitanje, zbog čega već decenijama postoji posebna agencija Ujedinjenih nacija koja se bavi upravo time, i radi na pripremi našeg obraćanja vanzemaljcima, ako dođu do nas prije nego što mi dođemo do njih.
Jedan od naučnika koji radi za SETI institut koji traga za vanzemaljcima, Set Šostak, predviđa da ćemo do 2040. dokazati da oni zaista postoje, jer će naučnici do tada već skenirati dovoljno zvjezdanih sistema i otkriti vještačke elektromagnetne signale.
„Umjesto osmatranja nekoliko hiljada sistema, bićemo u situaciji da gledamo milion njih za dvije i po decenije. Milion je možda prava brojka za otkrivanje nečega“ kaže on.
Drugi, poput Sare Siger, profesorke planetarne nauke i fizike na znamenitom MIT, predviđaju da ćemo detektovati život u svemiru u narednih deset godina. Ona je čak napisala i formulu koja to objašnjava, formulu koja je paralelna sa čuvenom Drejkovom formulom (koja spekuliše koliko bi inteligentnog života moglo da postoji u Mliječnom putu).
A kada ga nađemo, kada nepobitno utvrdimo da inteligentni život postoji tamo negdje gore, onaj čuveni Fermijev paradoks – kada je Enriko Fermi nakon rasprave o šansama za život van Zemlje uskliknuo očajnički “gdje su svi?!”, aludirajući na raskorak između ogromnih šansi da vanzemaljci postoje i činjenice da još uvek od njih nema ni traga – postaće prošlost.
Izvor: telegraf.rs, zanimljivostidana.com
