Još 1513. godine predstavio realno stanje svjetske politike koja teži jedinom cilju – vladanju i održanju vlasti. Politikologija: tako postavljena politička teorija nema i ne može imati veze sa etikom i religijom
Makijavelizam kao crta ličnosti u psihologiji se objašnjava kao manipulacija drugima u cilju postizanja ličnog cilja, a često možemo biti svjedoci nečijeg načina života koji je sažet u ideji da ,,cilj opravdava sredstava”. Termin makijavelizam danas se često koristi kada se želi opisati nečija beskrupuloznost i nehumanost, a zapravo, djelo ,,Vladalac“ italijanskog renesansnog pisca Nikola Makijavelija je skup stavova koji predstavljaju detaljno razrađene metode, kojima se vladari služe kako bi došli na vlast, ostali na njoj što duže i zadobili i održali moć.
U najviše proučavanom i primjenjivanom djelu ikada objasnio je kako se politika i politički ciljevi moraju staviti iznad etičkih principa.
Knjiga je rezultat Makijavelijevog političkog i državnog iskustva, što možemo vidjeti na mnoštvu prikazanih primjera kako se nešto desilo i šta je bio uzrok toga. ’Vladalac’ je svojevrsni priručnik racionalnog proučavanja moći u istoriji političke filozofije. Na konkretnim primjerima iz istorije Makijaveli je oblikovao opšta načela političke manipulacije i pokazao na koje načine i pod kojim uslovima se može iskoristiti politička moć, kako bi se što duže ostalo na vlasti.
Načelo da cilj opravdava sredstva, nazvan kasnije makijavelizmom, danas označava samointeresno, beskrupulozno ponašanje u bilo kojem cilju. Međutim, Makijaveli, govoreći o dozvoljenim sredstvima nije imao na umu bilo koji cilj, već je napravio distinkciju rekavši da ,,sve zavisi od toga da li se svirepost koristi za ostvarivanje dobrih ili loših ciljeva.“
Kada govorimo o ovom djelu, moramo imati na umu da je pripovijedano iz perspektive jednog filozofa-političara, diplomate koji se bavio državnim poslovima. Ta činjenica objašnjava Makijavelijev stav i savjet da je svirepost prihvatljiva ako je izvršena jednom u cilju očuvanja vlasti. Mnogi vladari u totalitarnim sistemima vlasti su ovaj savjet uzimali zdravo za gotovo i svako svoje zlodjelo pravdali državnim interesima, zaboravljajući da kada su ljudi, odnosno narod, u pitanju ne postoji rđavo i dobro zlodjelo, postoji samo zlodjelo.
Makijaveli gradeći lik vladara, zapravo gradi lik čovjeka na jedan do tada neviđen način. U svjetskoj književnosti čovjek je uglavnom prikazivan u lijepom svijetlu i onako kakav bi trebalo da bude (još u antici), a Makijaveli ga prikazuje kakav zaista jeste: opterećen borbom za opstanak i sopstvenim materijalnim interesima, kao i beskrupuloznom željom da vlada. Takav prikaz vladara, tj. čovjeka uopšte, šokira javnost, ali i navodi na razmišljanje o tome da li je to univerzalna istina čovječanstva i istorije.
Bojana Obradović
