U razgovoru za Lupigu Samardžić govori o prošlim vremenima i filmovima te o brojnim drugim zanimljivim temama. Obzirom na aktuelne najave o rimejku filma Valter brani Sarajevo, u kojem je Samardžić odigrao zapaženu ulogu, razgovor započinje upravo navedenom temom.
Kako vi gledate na mogućnost da se napravi rimejk ‘Valtera’? Ovog bi finansirali najveći fanovi – Kinezi.
– Morate shvatiti vrijeme kada se rodio Valter. Prvo, Hajrudin Šiba Krvavac je vjerovatno najinteresantnija ličnost u svijetu filma. On je bio jedan beskrajno drag, pametan, mudar čovjek. Poštovao je ljude i ljudi su ga beskrajno voljeli. Sa svoja četiri filma (‘Diverzanti’, ‘Valter’, ‘Partizanska eskadrila’ i ‘Most’) je ostavio ogroman pečat na antifašistički film. To je čovjek koji je zaslužio veliko poštovanje. Ali vratimo se na tu, neobičnu, interesantnu temu. Sad treba da se malo prisjetim prošlosti. Veliki svjetski ratni filmovi, poput ‘Topova sa Navarona’, koji je bio inspiracija Šibi za ove filmove, preko američkih filmova iz tog perioda nisu doživjeli rimejk. Ne znam ni da li je moguće napraviti rimejk ‘Valtera’. Ne znam kako bi izgledala ‘Bitka na Neretvi’ da se pravi rimejk. Da li vi mislite da se može napraviti takav film, kao Valter? Jednom se rodi pošteno djelo, jednom se stvori atmosfera harmonije unutar tima. Svi smo disali kao jedan. Preduslov dobrog stvaralaštva je simbioza i razmišljanje, tolerancija svih mogućih članova ekipe. Glumci su se utrkivali da budu što bolji. Vjerujte mi.
Opišite malo atmosferu sa snimanja.
Ludovali smo u onom vozu koji je išao gore na Vracama, išli po kafanama… Šiba je non stop brinuo da ne nastradamo. Mi smo film snimali na mnogim lokacijama ali nam je najviše pasovalo Sarajevo. Sarajevo je i zaslužilo taj film. Hotel ‘Evropa’ je tada bio centar svijeta. Svake večeri, po završetku snimanja skupljali smo se u ‘Plavom podrumu’“. To je bio kultni kutak i tu smo imali svoj sto. Direktor hotela nas je lično služio jer je po svaku cijenu želio da nas ugosti na pravi način. Ta toplina, to prijateljstvo nas je vezalo i vjerujte mi nikad moje srce neće biti s prijekim pogledom prema bilo kome iz Sarajeva. Sarajevo je za mene jedan od multikulturnih centara Evrope. Taj period slobode, slobode duha i iskazivanja, pjesama… Tad su se pojavili najveći sevdasi. To je bilo fantastično vrijeme. Jednom riječju neponovljivo vrijeme. Sjećam se kad je bila premijera filma u Skenderiji, nismo mogli izaći. To je bilo neviđeno. Jednom Valter, uvijek Valter, ali teško je napraviti rimejk.
Kinezi finansiraju rimejk. Poznat je njihov odnos prema filmu. Kako ste vi doživljavali te počasti?
Baš je nedavno ambasador Kine bio kod mene, a kad je bio predsjednik, prvog koga je tražio da vidi, nije mogao da vidi Batu jer je bolestan, bio sam ja. Razgovarali smo 10 minuta. Čovjek pamti sve detalje, pa smo čak zajedno i pjevali. Kad god smo Bata, Rade Marković ili ja bili tamo, Kina je bila na nogama. Ja sam bio tri puta. Dočekivan sam na rukama. Hoće li stvarno napraviti rimejk, ne znam. To prepuštam onima koji maštaju o tome. U našem filmu je to bila borba za slobodu protiv okupatora, protiv fašista. To je antifašistički film ispleten tako dramaturški da ja i danas skidam kapu Šibi Krvavcu i svim njegovim saradnicima na scenariju. Ako se pravi rimejk onda morate imati neprijatelja. Ko će biti neprijatelj? Hoće li to biti Amerika? Kina protiv Amerike? To je veliko pitanje. Ili će to biti splet nekih zemalja…Jednom rječju treba imati pameti za takav korak.
Kako ste vi gledali na opsadu Sarajeva s obzirom na odnos koji ste izgradili prema gradu?
Bolno. Izuzetno bolno. Često sam razgovarao s mnogim ljudima. Jednom sam čak zvao Pujdu (Mustafa Mustafić op. aut.) i opisao mi je kakvo je bilo stanje. Sjećam se da sam rekao ako im bilo šta treba da mi jave. Rekao je: “Ljubiša, ne treba nam ništa. Treba nam samo malo više svijetla.“ Razumio sam to. Saosjećao sam sa svima, Šibu sam često zvao, posebno kad je došla ta fatalna godina početka opsade grada. Dva, tri puta sam ga zvao 1992. da ga izvučem iz Sarajeva. Čak sam ga našao u bolnici. Rekao sam: “Šile moj, sve ću učiniti da te izvučem. Imam mogućnosti. “A on meni kaže: “E, Ljupče, Ljupče… Jebeš ti moje izvlačenje. Dijeliću sudbinu sa svojim Sarajlijama“. Shvatio sam tu dirljivu rečenicu. Nikad nije željeo napustiti svoje Sarajevo i ono što je možda najljepše… Kad sam poslije tri godine imao premijeru filma ‘Ubistvo s predumišljajem“, onda su me zamolili da govorim na njegovoj trogodišnjici smrti. Ostao sam privržen tom gradu jer je Sarajevo u mom srcu. Zato sam se i vratio u Sarajevo sa ‘Mirisom kiše na Balkanu’.
Jeste li imali prilike da pročitate posljednji intervju Bate Živojinovića?
– Nisam.
Kako vi gledate na njegov angažman tijekom devedesetih?
Smiješno je da razgovaramo o tome. Nije dobrog zdravlja. Znam kakav je bio razgovor i između Borisa Dvornika i njega. Ne trebamo razgovarati na tu temu. Nemam živaca uključivati se u taj njihov svijet.
Spominjali ste u par navrata i ‘Bitku na Neretvi’ i Veljka Bulajića. Kako vama izgleda ta bitka za prava, svojatanje filma?
Molim vas da ne banaliziramo razgovor. Sve je postala velika sprdnja. Film sam po sebi zrači toliko da je neprimjereno svojatati ga. On pripada Evropi i svijetu, ne samo jednoj državi, republici. To je moralna slika društva. Moj stav je da je ‘Neretva’ film koji pripada svima nama. Mi smo ugradili sebe u taj film. Radili smo ga tri i po godine i svako od nas ima djelić autorstva u filmu, ali ne treba oko toga praviti frku. Neka se bore oni koji smatraju da pripada njima. Meni je sve to smiješno. Pustite me da sanjam i da volim ljude i da volim svoju zemlju, moju veliku Jugoslaviju i sve one koji su poštovali mene i koje sam ja poštovao. Ja nikad ne mogu zaboraviti Branka Bauera, Ivana Hetriha, Čkalju, Acu Đorđevića, Boru Todorovića… Sa svima sam radio, a čovjek kad se priprema za kraj treba da se nasmiješi i zahvali svima“, rekao je za Lupiga.com Samardžić.
Izvor: lupiga.com, N1
Foto: lupiga.com
