Njegoš – poznati portret Anastasa Bocarića
Niko vjerovatno nikada nije o Petru Drugom Petroviću Njegošu izrekao toliko zanimljivih i tačnih sudova, toliko preciznih odrednica o podlovćenskom geniju, njegovom djelu, filozofskom stavu i pogledu na svijet i život, na vrijeme u kojem je po nevolji živio, na dileme koje su ga razdirale, vladarske snove, koji su mu donosili nesanicu i muku što ih ne može ostariti… kako je to 85 godina poslije njegove smrti učinio drugi genije pisane riječi kojeg je iznjedrilo ovo balkansko podnebesje – Ivo Andrić.
U svom čuvenom eseju „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“, objavljenom 1935. godine, Andrić najprije ističe da je Njegoš rođen i stasao u brdima u kojima je sve što se rađalo „dolazilo na svet sa refleksom kosovske krvi u pogledu“:
„Tu je, dakle, početak i Njegoševe drame“, piše Andrić i dodaje da bi bez toga tragika Njegoševog života bila teško razumljiva. „Njegoš je prototip kosovskog borca. I kao pesnik i kao vladalac, i kao čovek, on je čisto oličenje kosovske borbe, poraza i nesalomljive nade. On je, kao što je neko rekao ‘Jeremija Kosova’, i u isto vreme i aktivni, odgovorni borac za skidanje kletve i ostvarenje Obilićeve misli…“
Vladičin san – kompozicija Ilije Čobajića
„U tim gorama se“, nastavlja Andrić –„ ‘krstu služi a Milošem živi’. I samo u toj svetlosti razumljivi su sudbina i delo Njegoševo. Uostalom, svi oni koji su mu stojali najbliže, kao prijatelji ili kao neprijatelji, shvatili su ga tako. Možda niko nije pokazao da bolje shvaća Njegoševe namere i moralno poreklo svih njegovih nastojanja nego Ali-paša Stočević, umni i nesrećni vezir na Hercegovini, kad je rekao o vladici ovu prostu i duboku istinu: ‘A boga mi moga i dina, to je onaj pravi srpski ban od Kosova’.“
Njegoš – rad Olje Ivanjicki
U nastavku svog razmatranja o Njegošu koji se, kako i Andrić i mnogi drugi naglašavaju, nije osjećao pozvanim za svešteno zvanje, neželjeni dar koji mu je, uz ostale velike i teške darove i bremena, sudbina po nevolji donijela (Njegoš je, kažu, u nekoj prilici za sebe rekao da je „varvar među knezovima i knez među varvarima“), Andrić ističe da je neobični crnogorski vladika kao slobodan duh, „kome je hipokrizija nepoznata, iskreno pokazivao tu svoju sklonost ka svetovnom načinu i života“:
„Ta njegova sklonost“, dodaje Andrić „bila je za vreme života predmet napada na vladiku, a posle smrti predmet pogrešnih komentara. Prigovaralo mu se što ne činodejstvuje, što se odeva kao i ostali Crnogorci, što rukopolaže nespremne popove itd. S druge strane, profesori i knjiški ljudi sa kraja prošlog (devetnaestog, prim.B.S) i početka ovog (dvadesetog, prim.B.S) stoleća, hteli su često da od Njegoša naprave nekog liberalnog borca po modelu 19. veka. Netačno je u osnovi ono što kaže Rešetar (Milan Rešetar, jedan od najpoznatijih srpsko-hrvatskih filologa, pored ostalog, za jedno izdanje „Gorskog vijenca“ napisao uvod i komentar najznačajnijeg Njegoševog djela, prim.B.S): ‘Vladika je u vječitoj borbi među znanjem i vjerovanjem naginjao na stranu znanja. Nikolaj Velimirović, u svojoj knjizi o Njegošu, utvrdio je sa velikom slobodom duha i zavidnom erudicijom složenost misaonog sveta Njegoševog, i on je nesumnjivo bliže istini kad kaže da je Njegoševo gledanje na svet i život bilo, pored svega, ‘hristoliko’.
Pogled na Njeguše sa Lovćena
Njegoš sam je, kaže se, jednom prilikom rekao divnu reč o tome. Kad su mu govorili da mu se zamera što je više čovek nego vladika, on je odgovorio: ‘Lakše je biti vladika nego čovjek’. S druge strane, u celoj našoj književnosti mi nemamo poezije koja bi bila bliža bogu i koja bi to bila na uzvišeniji način. To je za nas dosta, jer to je sve“, zaključuje Andrić
„Moguće je da velika poezija i nema važnije uloge od te da na pravi način, i u pravom trenutku, postavlja, uvijek iznova, ona osnovna pitanja o čovjeku, njegovom udesu i pozvanju na zemlji i u istoriji“, veli akademik i jedan od velikih savremenih njegošologa, profesor dr Ljubomir Zuković u svom eseju „Njegoševi putokazi i Njegoš kao putovođa“. „Mnoga od tih pitanja Njegoš je postavio na dramatičan i krajnje upečatljiv način. No, velika poezija nudi i svoje odgovore na takva pitanja, koji nijesu uvijek ni doslovni ni razgovijetni, već ih valja doslućivati i odgonetati vlastitim znanjem, iskustvom i sposobnostima. Tako i kod Njegoša ima bar pregršt stihova u kojima smo već vjekovali, a još se nismo saglasili oko toga šta sve mogu značiti, i kako ih valja razumjeti…“
Gomila kamena od kapele sa Lovćena na Ivanovim Koritima
Zuković dodaje da u Njegoševoj poeziji ima „bar nekoliko stotina stihova u kojima bi – i to u svakom ponaosob – valjalo prenoćiti, a u nekim i prenoćiti i predaniti, eda bi smo osjetili i spoznali bar najveći dio njihove snage i dubine…“
„Jasno, i Njegoš je, prvenstveno, čovjek svoga vremena, ali je on vidio daleko i kad je gledao unazad i kad je pogled okretao u budućnost, i kad ga je radoznalo upirao u nebo… U Njegoševom djelu, kao i u onom što od njegovih savremenika o njemu lično znamo, ima svjetlosti i putokaza za svačiji put, i to svjetlosti koja ne gasne i putokaza koji vara…“, kaže akademik Ljubomir Zuković.
A akademik Matija Bećković, nedavno je napravio i svoj „izbor“ sudova koje su o Njegošu izrekli velikani pisane riječi u srpskoj književnosti:
„`Pustinjak cetinjski` – kako je zvao sebe; `tragični junak kosovske misli` – kako ga je nazvao Ivo Andrić; `koji je narodnu sudbinu doživljavao kao svoj lični doživljaj` – kako je napisao Slobodan Jovanović; `najjači i najdublji duh među srpskim piscima` – kako ga je ocenio Jovan Skerlić; `tako da do danas celo srpstvo nema dva Njegoša` – kako je kazala Isidora Sekulić; `pesnik koji bi i da sav naš narod izumre, jasno i gorostasno sačuvao njegov lik među narodima` – kako je tvrdio Miloš Crnjanski; `sev munje naše u čovečanstvu, u Kosmosu` – kako se izrazio Milovan Đilas; `čija pojava ostaje izvan objašnjenja` – kako je zaključio jedan savremeni pesnik.“
Stevan Perkov Vukotić
Za kraj evo i misli jednog od najpozvanijih, Njegoševog savremenika i velikog prijatelja i pobornika, Ljubomira – Ljube P.Nenadovića:
„I kad na ovom svijetu nestane bregova i ljudi, živjeće dva crnogorska kolosa, Lovćen i vladika Rade.“
U horu „besmrtnih duhova“
„Njegoš ne počiva na Lovćenu već u zvjezdanom krugu i horu `besmrtnih duhova` kako je i sam to želio, obaskan nestvarnom svjetlošću u entitetu bespočetnog Stvoritelja. Fizički spomenici grade se ili ruše prema zahtjevima vremena. Stoga su oni uglavnom kratkovjeki. Trajnost imaju jedino spomenici duhovne prirode“, kaže akademik, profesor dr Slobodan Tomović.
Poruka za sva vremena
„Stari su se đavoli bojali krsta, a današnji se boje slobode“, pisao je Njegoš 1847. godine svom velikom prijatelju Vuku Karadžiću, verovatno i ne sluteći kakvu svevremenu poruku šalje. „Jer da je čovjek postojan, što bi trebalo da je, ja bih joj najusrdniji žrec bio, ali mi kad i kad krvava borba dosadi, te proklinjem čas u koji je skočila ova iskra u naše gore iz gomilah pepela veličine Dušanove, rašta i ona nije umrla đe se ognjište srpsko ugasilo, no se pripela na goru te bljeska i dovokuje na sebe gromove, zlobe i zavisti, kako zlatna igla potresne strijele oblačne…“
Bespomoćno siromaštvo stila
Citirajući jednu davnu ocjenu Moše Pijade povodom neke izložbe Ivana Meštrovića da „naš narod sa Meštrovićevim tvorevinama nema ni na koji način ni najudaljeniju sličnost“, njemački novinar Andreas Graf Razumovski, izveštavajući za „Franfurter Algemajne Cajtung“ sa otvaranja Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu 1974. godine, pored ostalog je napisao i ovo: „Bespomoćno siromaštvo stila i ukusa tog monumenta i ove proslave daje naslutiti da moderni Crnogorci više nemaju mnogo razumijevanja za horski način života svojih djedova…“
Budo Simonović
(Sjutra: ZBOG RIJEČI JE SKIDAO GLAVE )
