Car Vilhelm II je bio poznat po svom agresivnom izražavanju i moglo bi se reći da je bio jedan od politički najnekorektnijih lidera toga vremena. Skovao je sintagme protiv Azijaca, kao što je “žuta opasnost”, izražavao netrpeljivost prema drugim nacijma. Vjerovao je da Jevreji, slobodni zidari i jezuiti namjeravaju da zavladaju svijetom i pisao o tome kako bi trebalo istrijebiti Jevreje – „najbolje gasom“
Poslednji njemački car Vilhelm II imao je izuzetno bizarnu životnu priču. Čudnovati detalji iz biografije sežu od neprofesionalno obavljenog porođaja zbog kojeg mu je lijeva ruka ostala paralizovana, preko seksualnih poriva prema majci i navodno homoseksualnih sklonosti članova „Libenberškog okruglog stola“ koji je okupljao njegove bliske prijatelje, do različitih fetiša, paranoja i otvorenog šovinizma i rasizma.
Čudna ruka malog Vilhema
Jedna od osobina koja je pratila Vilhelma tokom celog života bila je emocionalna nestabilnost, a mnogi smatraju da je ona bila izazvana njegovim izuzetno dramatičnim rođenjem. Rođen je 27. januara 1859, kao sin pruskog prestolonaslednika Fridriha III i Viktorije, najstarije ćerke britanske kraljice Viktorije. Ljekar je neprofesionalno obavio porođaj i povrijedio Vilhelmu vrat i glavu, zbog čega mu je lijeva ruka ostala paralizovana. Tokom cijelog života liječen je na najčudnije moguće načine, uključujući i elektrošok-terapiju i obloge od mrtvih životinja.
Seksualna osjećanja prema majci
Njegova naglašena vezanost za majku bila je blago erotske prirode. Često joj je slao pisma u kojima se sve vrtelo oko njenih ruku: „Ponovo sam te sanjao. Ovoga puta smo bili sami u biblioteci kada si ispružila ruke i povukla me prema sebi. Zatim si nježno skinula rukavice i spustila ruku na moje usne da je poljubim… Volio bih da uradiš to isto kada uveče budemo sami u Berlinu“. Moderni psiholozi smatraju da je Vilhelm na majci ispitivao svoje seksualne emocije. Kao odraslog muškarca, seksualno su ga privlačile ženske ruke i često je tražio da skinu rukavice da bi mogao da ih ljubi od jagodica do lakata.
Mržnja prema Englezima
Majka je na Vilhelmovo obožavanje odgovarala strogim odbijanjem, zbog čega je razvio osjećaj ogorčenosti prema Englezima u načelu. Kasnije je postao paranoidno opsjednut strahom da će Njemačku opkoliti neprijateljske države i optuživao je svog ujaka Engleza za to. „On je đavo, ne možete ni da zamislite kakav je to đavo“, govorio je. Zatim je razvio plan za izazivanje britanske mornarice i pokrenuo inicijativu za izgradnju ratnog broda koja je prouzrokovala tenzije između dvije zemlje.
Opsjednutost sedlima
Za cara Vilhelma jahanje nije bio samo hobi ili način da stigne do određenog mjesta. Često je provodio pet-šest sati dnevno u sedlu i čak je imao sedlo umjesto stolice pored radnog stola kako bi se osjećao kao ratnik. Iako su ljudi oko njega, uključujući i vojne zvaničnike i rođake, strahovali da je mentalno obolio, nisu smjeli ništa da kažu strahujući od njegovih egomanijakalnih reakcija.
Često je tražio od drugih da sakriju lijevu ruku iza leđa na fotografijama kako on ne bi djelovao čudno i primoravao ih da trpe najveća poniženja. Osim toga, imao je naviku da šljepka muškarce po zadnjici i osnovao je tajno društvo, čiji su članovi u okviru procedure prijema pokazivali caru svoje gole zadnjice.
Uniforma kao fetiš
Car Vilhelm je imao više od 400 vojnih uniformi, koje je nosio u svakoj prilici, čak i kod kuće. Pripadnike vojske dočekivao je u najčudnijim mogućim uniformama. Ponekad je nosio šlem od masivnog zlata, a ponekad se presvlačio pet-šest puta samo za jedno veče. I sam je kreirao uniforme, ali ispostavilo se da one nisu bile pogodne za prave vojnike, budući da nisu bile dovoljno tople, niti su omogućavale nesputano kretanje.
Glasine o homoseksualnosti
Neki teoretičari smatraju da je car Vilhelm bio homoseksualac, ali o tome se može raspravljati. Homoseksualna orijentacija jednog od njegovih najbližih prijatelja, kneza Filipa od Ojlenberga, otkrivena je u velikom skandalu 1907. godine. Znalo se da je Ojlenberg bio naklonjen Vilhelmu i da mu je pružao nejžnost i naklonost koju nije dobijao od supruge Auguste Viktorije. Vilhelm nije otvoreno govorio o svojim osjećanjima prema Ojlenbergu, ali je tvrdio da mu muško društvo više prija od ženskog.
Homoerotsko udruženje muškaraca
Car Vilhelm je u jednom trenutku osnovao homoerotsko udruženje muškaraca. Klonio se berlinskog društva i radije se družio za vojnicima. Jednom prilikom je sa Ojlenburgom otišao u lov u Švarcvald, gdje je od jednog vojnog komandanta tražio da mu pleše u ružičastoj baletskoj suknjici. Nesrećnik je usred plesa doživio infarkt i preminuo. Vilhelm se veoma stidio zbog toga i nekoliko nedelja posle toga mučili su ga napadi panike. U Prvom svjetskom ratu unapređivao je u generale samo one koji su bili visoki i zgodni. Izgleda da ih je birao na osnovu izgleda, a ne na osnovu sposobnosti da vode vojsku.
Plan napada na Njujork i Boston
Krajem 19. vijeka, Vilhelm je napredak SAD doživio kao veliku prijetnju. Zbog toga je naložio pukovniku Eberhardu von Mantaju da razvije plan napada na Njujork i Boston. Mantaj je namjeravao da pošalje 100.000 vojnika u istočni dio SAD i čak je tražio od Njemačke ambasade u Vašingtonu da nađe najpogodnije mjesto za iskrcavanje. Namjeravao je da dva ili tri bataljona zauzmu gradove kako bi predsjednik Teodor Ruzvelt bio primoran da potpiše mirovni sporazum. Konačan cilj je bilo uspostavljanje dominacije u Atlantskom okeanu i Pacifiku, ali je ovaj plan brzo osujetio komandant štaba Alfer fon Šlifen.
Poređenje sa Atilom Hunskim?
Car Vilhelm je bio poznat po svom agresivnom izražavanju i moglo bi se reći da je bio jedan od politički najnekorektnijih lidera toga vremena. On lično je skovao sintagme protiv Azijaca, kao što je “žuta opasnost”. Tu frazu je navodno izmislio u snu u kome Buda dolazi da napadne Zapad. Novi napad paranoje imao je kada je umislio da se ogromne armije Japanaca spremaju da zauzmu Panaski kanal i započnu rasni rat “Žutih protiv Bijelih”.
U govoru tokom Bokserskog ustanka u Kini, Vilhelm je uporedio Njemce sa Atilom Hunskim i teško osramotio svoje diplomate. Kasnije, tokom rata, njegovo pozivanje na Hune obilo mu se o glavu, jer su saveznici to obilato koristili u propagandi.
Gaf u „Dejli telegrafu“
Upravo kao što je bio slučaj sa njegovim rasističkim komentarima u govorima, Vilhelma je bilo teško kontrolisati i prilikom davanja saopštenja za štampu. Bio je poznat po gafovima u javnosti, a naročito je jedan incident imao negativne posledice. Oktobra 1908. dao je intervju „Dejli telegrafu“ koji je trebalo da smanji narastujuće tenzije između Njemačke i Britanije. Cara su ponijela osjećanja da bi na kraju dao niz izjava koje su razbješnjele Britance. Rekao je da im se ne može vjerovati, da su ljubomorni i da iskušavaju njegovo povjerenje. Osim toga, naveo je da većina Njemaca mrzi Britance, baš kao i Francuze, Japance i Ruse. U samo jednom intervjuu car je uspio da uvrijedi četiri velike nacije!
Nije umio da se nosi s ratom
Kada je izbio Prvi svjetski rat, Vilhelm se uspaničio. Istoričari i teoretičari često se spore oko toga koliko je rat zaista bio njegova greška, ali mu je očigledno dobrodošao kao prilika da nametne dominaciju Njemačke. Vilhelm i general Moltke su se sporili oko toga da li treba da napadnu Francusku ili ne. Vilhelm je želio da sve svoje snage usmjeri protiv Rusije kako bi spriječio rat na dva fronta, ali njegov ganeral je insistirao na tome da treba da se sukobe s Francuskom i navodno je čak plakao zbog toga. Na kraju je Moltke pobijedio, ali neki teoretičari tvrde da rat ne bi bio mnogo drukčiji ni da je bilo po Vihelmovoj volji.
Vilhelm je na kraju potpuno izgubio kontrolu nad vojskom, a 1918. je abdicirao i pobjegao u Holandiju.
Egzil u Dornu
Nakon što je napustio Njemačku, Vilhelm se nastanio u Donu (Holandija) na imanju iz 17. vijeka. Porodica ga je osuđivala, a njegov rođak, kralj Georg V, rekao je za njega da je “najveći zločinac u istoriji”. Međutim, zahvaljujući vezama s holandskom kraljicom Vilhelminom, Vilhelm je ostao u Holandiji, uprkos pritiscima da ga izruče sudu za ratne zločine. Njegova imovina je na imanje stigla u 59 vagona, a kutija je bilo toliko da ni 1992. još nisu sve bile otvorene.
Izjave i život posle izgnanstva
Sramno izgnanstvo i činjenica da su mu pripisivali krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata nisu ga spriječili da i dalje razvija teorije zavjere. Vjerovao je da Jevreji, slobodni zidari i jezuiti namjeravaju da zavladaju svijetom i pisao o tome kako bi trebalo istrijebiti Jevreje, „najbolje gasom“. Iz njegovih ruku izašao je spis pod naslovom „Pol nacija“, u kome je tvrdio da su Njemci muškarci, a Francuzi žene. Kada su u pitanju Hitler i Nacionalsocijalitička partija, imao je podijeljena osjećanja: Jednom je Hitleru poslao telegram u kome je pisalo: „Čestitam, pobijedili ste pomoću moje vojske“. Međutim, u testamentu (preminuo je 1941) je izričito tražio da se zabrane nacistički simboli na njegovoj sahrani, ali taj njegov zahtjev nije poštovan.
izvor: M.A. allday.com
