Hajka na pisce koji su se osmjelili da vjerno prikažu, ismiju ili iskritikuju vrijeme u kojem su živjeli – proganjani su, anatemisani i zabranjivani. ,,Svijet u kojem živimo je svijet u kojem se još uvijek robuje za mišljenje, i robuje mišljenju, i upravo zato što se mišljenju robuje – na robiju se zbog mišljenja ide”, napisao je Borislav Pekić
Knjiga, kao svjedok čovjekove umne prednosti u odnosu na ostali živi svijet, kao riznica znanja i najsigurniji način da neko njeguje svoj intelekt i hrani duh, oduvijek je bila prijetnja totalitarnim sistemima i ideologijama kojima je neznanje omogućavalo laku manipulaciju širokim narodnim masama.
Početak zabranjivanja knjiga vezuje se za ime jednog od najkrvoločnijih članova Španske inkvizicije – Tomasa de Torvemada i mada je katolički sveštenik bio uspješan u svom poslu spaljivanja na lomači, mnoge zabranjene knjige su prokrijumčarene i sačuvane, pa se danas najveća zbirka zabranjenih knjiga iz cijelog svijeta nalazi u vatikanskoj biblioteci.
Sve što je prijetilo da će demaskirati vođu, ili dekonstruisati devijantne pojave u društvu, s ciljem da ih ukine ili, makar, da im se naruga, bilo je zabranjivano, dok su autori tekstova koji su otvoreno sumnjali u ono što je ideologija ili religija servirala – bili progonjeni, zatvarani pa čak i ubijani.
Na prostoru bivše Jugoslavije mnogo je primjera pokušaja osporavanja pisaca i umjetnika, čija riječ je bila prijetnja jednoumlju i neznanju, pa je tako u vrijeme komunizma pjesma Bore Čorbe ,,Kako je lepo biti glup” bila zabranjena na svim radio i televizijskim stanicama. Kada je trebalo da održi koncert u Sarajevu, Bora je morao da napiše obrazloženje za tekstove svojih pjesama i da potpiše da će pjesmu ,,Na zapadu ništa novo” otpjevati na sopstvenu odgovornost.
U periodu od 1945. do 1990. godine zabranjeno je oko 150 publikacija, dok je protjerivanje pisaca bila svakodnevna pojava. Sima Pandurović je osuđen na pet godina gubitka nacionalne časti, Tin Ujević je bio neprijateljski pjesnik, Milovan Đilas je više puta osuđivan zbog ,,neprijateljske djelatnosti”. Miloš Crnjanski, Pekić, Kiš, Bulatović, Dragoslav Mihailović i mnogi drugi su progonjeni i osuđivani zbog otvorene ili satirične kritike sistema ili mediokriteta u društvu.
,,To je razdoblje koje mi nekako izmiče ili je poprilično maglovito. Možda sam tek sada, iz jednog Pekićeva pisma razumio Kišov tadašnji bijes i njegove tačne prosudbe o pojavama ‘oživljenog barbarogenija’. Bit će da je u časopisu Delo zasijedao neki okrugli sto za kojim se raspravljalo kako je kucnuo čas da se ta naša generacija, po svemu sudeći anacionalnih autora, nekako privede u okvir srpske tradicije, da se ti rasno i nacionalno mutni tipovi opamete i počnu davati srpska imena junacima svojih proza. Tu se govorilo da je roman Danila Kiša Bašta, pepeo „mogao nastati u Stockholmu”. Filip David je u „jevrejskoj tradiciji”. Pekiću su bliže neke „grčko-cincarske teme”. Meni se prebacivalo da svjesno koristim „kroatizme” i „razaram srpski jezik”, te da sam u svojim intervjuima više puta isticao kako sam književni zanat učio od mediteransko-hrvatskih pisaca”, kaže Mirko Kovač.
Koliko je režimska cenzura bila oštra govori podatak da je pisac Ivan Ivanović osuđen na dvije godine zatvora, dok je njegov roman ,,Crveni kralj” bio sudski zabranjen, a sekretar SKJ je tom prilikom rekao:
,,Ovo socijalističko društvo učinilo je mnogo za Ivana Ivanovića, školovalo ga, dalo mu mogućnost da radi, te on na djelu pokazuje da mrzi ovo društvo”.
Nije samo komunizam, kako se to obično misli, bio protivnik individualizma i slobodne riječi – Vuk Karadžić je svaki djelić svog pisanja morao odnijeti na uvid Milošu Obrenoviću, koji je odobravao samo one tekstove koji su glorifikovali njegov lik i vladavinu, pa je Vuk napisao i tajnu, ali istinitu, istoriju koja je otvorena tek 1900. godine kada ni Vuka, ni Miloša više nije bilo.
Na crnoj listi nalazio se i Branislav Nušić, čije je ,,Sumnjivo lice” iako napisano 1888, prvi put bilo prikazano 1923. godine, a poznato je da je upravnik pozorišta pročitavši ovo djelo Nušića savjetovao ,,Spalite ovaj rukopis”.
Jedan od najboljih satiričara – Radoje Domanović, takođe nije prošao bez opomena i zabrana, koje su bile posledica njegove oštre kritike terora Aleksandra Obrenovića, dok je u to vrijeme Pero Todorović zbog satire bio osuđen na smrt, a zatim pomilovan.
,,Pjesnik je glasnik svog sela i glasnik svijeta. Nemoguće ga je protjerati u ništavilo. Možete ga jedino otjerati u slavu. Ima znakova da Moć ovu istinu počinje da shvata”, napisao je Borislav Pekić u knjizi ,,Pisma iz tuđine”.
Bojana Obradović
