Milijana Milije Simićevića u crnogorskom odijelu svekrve Djurdje
Dozivanje Pekovića i molba Simićevićima da prime kumstvo je i po drugi put ostalo bez odziva i odgovora. A kad su na pedesetak koraka od kuće i zanijemjele mase, pred kojom je stajao okamenjeni starac Jovan – Nona Simićević, Pekovići i njihovi pratioci i po treći put kleknuli i u glas počeli da dozivaju i mole za kumstvo, iz mase ispred kuće Simićevića se odjednom izdvojila Đurđa, ojađena majka poginulog nejakog Miluna, i, onako stasita i sva u crnini, krenula k njima.
Prišla je onoj dvojici koji su nosili kolijevke, podigla ih na noge, stavila im kape na glave, a onda se poljubila i s jednim i s drugim i glasno, da svi čuju i na jednoj i na drugoj strani, izgovorila:
„Dobro došli! Neka vam je prosta krv moga Miluna i neka nam je srećno kumstvo!“
Ikonija Simićević sa srebrnim ćemerom prasvekrve Djurdje oko pasa
Onda je poljubila i djecu u kolijevkama, uzela kolijevke ispod jedne i druge ruke i krenula u kuću, praćena blagosiljanjem i jednih i drugih, a posebno svekra Jovana – None.
Tu je, potom obavljen svečani čin krštenja djece i započelo kumstvo između Simićevića i Pekovića koje i danas traje i čuva se kao svetinja…
Već sjutradan, Tomo Simićević je bio na putu ka Cetinju. Pristupio pred gospodara, knjaza Nikolu, i zakumio da pusti iz zatvora Boža Pekovića. Ispričao kako je bilo, da je nesreća u sve umiješala prste, da je Božo to učinio nehotice i da su oni kao porodica oprostili i pokumili se sa Pekovićima.
Uslišio knjaz njegovu molbu, pustio Boža iz tamnice, ali zatražio da na Cetinje dođe Tomova supruga Đurđa, čiji se viteški čin, i u trenutku kada joj je na rukama poginuo sin i potom kad su pred kuću stigli „krvnici“, već bio pročuo i došao do cetinjskog dvora.
Gospodareva se ne poriče. Nedugo potom i Đurđa stigla na Cetinje. Dočekana s najvećim počastima i divljenjem. Knjaz Nikola joj učinio mjesto pored sebe, do knjeginje Milene, darovao joj zlatno crnogorsko odijelo sa ukrašenim srebrnim ćemerom, a knjeginja skinula i darivala joj minđuše i s grudi skupocjeni zlatni broš sa dragim kamenom.
Po legendi, a ova priča je odavno poprimila obrise legende, na Cetinju se tada zatekao i izaslanik ruskog carskog dvora, koji je, zadivljen Đurđinom hrabrošću i viteštvom, dičnu Durmitorku odlikovao ruskom kolajnom.
Knjaz Nikola je, pričalo se, da bi Đurđu dodatno nagradio, tražio od nje da mu pošalje na Cetinje jedinog sina Miliju da bi ga, kad odraste, školovao i spasio durmitorskih pometa i mećava, ali Đurđa nije pristala – nije mogla da se odvoji od jedinca.
Na ognjištu Milije Tomova na Alugama vatru još pire snaha Ikonija i njegova sestra Danica
„Moj svekar, Tomov i Đurđin sin Milija, živio je ravno 104 godine“, kaže osamdesetosmogodišnja Ikonija Simićević, supruga Milijinog sina Mihaila, koja sa zaovom Danicom još piri vatru na starom ognjištu Simićevića na Alugama. „Mihailo je još imao i brata Vojislava i sestru Dragicu. Ja sam u ovu kuću došla 1951. godine i tada su mi bili živi i svekar Milija i svekrva Milijana. Svekar je poživio sve do 1983. godine, eto mu vojnička knjižica kaže da je imao 104 kad je umro – a svekrva je umrla, kako mi se čini pe-šes godina pošto sam ja došla.“
Potomstvo Vojislava i Dragice
I od drugog sina Milije Tomova Simićevića, Vojislava, koji je preminuo 2012. godine, ostalo brojno potomstvo. Sa suprugom Mioljkom – rodom je od Cerovića – izrodio tri sina, Rajka, Toma i Ranka, i tri ćerke, Milku, Ljubinku i Branku. Svi su živi i zdravi, svi imaju lijepe porodice, a na Alugama ih, nakon Vojislavljeve smrti, sad čeka majka Mijoljka.
Pokojna je već i Milijina ćerka Dragica. Bila je udata za Velimira Bojovića, a iza njih su ostali sin Ljubomir i ćerka Ljubinka.
Budo Simonović
( Sjutra: OD ĐURĐE JE OSTAO ŠIROKI TRAG )
