Kantarion

Poštovani uredniče, druže, brate…

Hoću ja da pišem, nije da neću.

Hoću, ali nije sve u tome što ja hoću da napišem kolumnu. Poznato je da lična riješenost da to uradim, nije dovoljna u ovom poslu. Kod pisanja treba uvažiti „oba začatija“. Pisanje je materijalizacija nematerijalnog, neka vrsta magije. U suprotnom svijet bi bio lišen sebe ovakvog.

Foto: organvlasti.com

Fina materijalizacija misli nastale združenom akcijom graničnog ljudskog nerva, pa se često ne zna, mada se o tome malo i razmišlja, da li su poređana slova poruka sa ove poznate ili „one“ inkognite strane svijesti.

Eto…

Ne ide mi brate, stanem pred papir kao pred zid, pa ga uzaludno zaskačem, obilazim, napadam… preći se ne da.

Krećem da pišem prve riječi koje mi padnu na pamet, ali zid i dalje stoji, ne mrda ni za milimetar. Kad pročitam napisano, pa me ništa ne takne u tim riječima, tada odustajem i dilitujem, ili kako bi narod rekao – džilitnem!

Riječ bez titraja srca, riječ bez prijatne jeze… i dlake stanu mirno kada ih dodirne frekvencija prave riječi, kada se emocija u tebi složi sa njom, kada su uparene i harmonične u značenju riječi i onog osjećaja koji je proizveo…

Eto, to je riječ koja me mimoilazi ovih dana.

Zašto nam inače svako vjeruje, kada govorimo ili pišemo ono što mislimo? To je snaga prave riječi čiji volumen zadovoljava zapreminu i karakter misli oslonjenu na neko osjećanje.

Bolja je i najprostija riječ, izgovorena iz vjerujućeg bića, nego najfinija kada joj autor obesmišljava značenje svojom nevjerom.

Kada riječ nije takva, sumnjiv je i glavni motiv priče. Gomila nekih impotentnih slova, slijepljenih međusobno, rezultira beznačajem. Novinar bira riječi za priču koju hoće da ispriča.

Znaš kako je ono, kad te krene kao iz česme. Pa juriš do prve olovke, brzinom jednakom onoj koja te pritjera na nuždu, da zapišeš bilo šta iz živog toka misaone žice koju ti (ne)svjesno biće šalje na poklon.

Eto, to ti je sve suprotno u odnosu na ovo kako ja pokušavam da pišem…

Dakle, sve što napišem, bude blijeda refleksija slike koju prenosim – monotoni blef, bez mirisa, zvuka, ukusa, bez – emocije.

Čim pročitam, pa shvatim da su riječi koje biram nemoćne da „taknu“ i mene kao njihovog roditelja, šta da očekujem od Vašeg uredničkog Spokojstva kada bude Nespokojno?
Pa kako Brate da ti onda pošaljem kolumnu? Kako da ne spustim glavu, kada mi se neko „pohvali“ da je čitao i da je super. Zna da me bude malčice i stid…

Anemične, bez krvotoka, u dodiru sa samo jednom dimenzijom čovjeka…

Ta prosta naracija je rezultat osrednjosti: i podsjećam te – pred osrednjošću smo kapitulirali u našim malim borbama i ekvivalentnim životima.

Gradacija i stepenovanje u procentima su odlika svijeta u kojem smo se zatekli, ne svojom krivicom, ali svakako generacijskom zaslugom. Srednji nivo je nivo bezbojnosti, besčulnosti, kameleonski prilagodljiv na sve sa procentom.

Nekada su poslove obavljali dobri i loši majstori. Danas je bitno da se majstorima proglase osrednji, jer je i to dio opšte degradacije i dehumanizacije svijeta. Nešto kao ovo po Bolonji. „70 % „ je na primjer nešto dobro. „100 %“ je iluzija. U svijetu gdje sve mora biti uniformno, kako bi vas računar prepoznao, ako vam biografija odskače od „si-vi“-ja, onda nema ni posla za vas.

„Si-vi“ se zna kakav mora biti. „Si-vi“ podrazumijeva da i tvoja biografija mora biti kao jedna od ponuđenih, inače ćeš ostati gladan. „Si-vi“ obožava one koji se ne ističu, koji su „osrednji“. Prosek je njihovo oružje. Odsustvo želje da se prekorači granica i paničan strah da ne sklizneš sa srednje pozicije, čine te osrednjim i podobnim da trajno memorišeš svoj „si-vi“, umjesto da živiš i stvaraš sopstvenu biografiju.

Foto: Telegraf.rs

Dobro pamtimo kako su ljudi međusobno znali mesto i ulogu i svi su zbog toga imali poštovanje zajednice. Svaka drugačija izvedba, pokretala je more osuda. Kolektivno suđenje, kao ono kod vrana – primitivno, ali djelotvorno na cijelu zajednicu! Nije se svako tek tako usuđivao, a bilo ih je i tada, ali na nivou incidenta, da stane pred taj sud. Mnogi su rađe završavali u stvarnom zatvoru, samo da ne stanu pred sud narodne porote i osude i zbog toga bili uvažavani.

Sjećaš se i kada su krenuli dripci sa ulice da se laktaju, pa mnogi završiše i gdje nisu sanjali. Plaćali su adekvatnu cijenu, ali su posle još toliko dali da im se verifikuje položaj.
Verifikacija položaja dripca sa ulice koji se obogatio u nesrećnoj eri cijelog naroda, podrazumijeva i da mijenjamo pravila igre, pa sada ti nije potrebna neka kvalifikacija za ono što djeluje kao uspješniji život: svaki dan da se krka i da se pije i da se spava u što više stanova… naravno ličnih nekretnina.

Kodeks koji je u međuvremenu zaživio, gura u potpuni zaborav drevne nauke, utemeljene na etici, kreirajući svoje sopstvene, utemeljene na neznanju. Jer to je njihov teren. Tu oni igraju bolje od svakog znalca. Kao što je svaki fudbalski tim na svom terenu duplo bolji.

Novo naspram starog, nije samo moda, već je postala i potreba društva neznalica i profitera.

Novo naspram starog zahtijeva dobru reklamu na TV-u, za to ne žale para oni koji ih imaju, po pravilu isti oni dripci sa ulice koji su u međuvremenu stekli status staleža. Oni nam poručuju svakog dana da je osrednjost dobra društvena pozicija, jer onda imaš stalno pun vagan. Možeš da digneš kredit, ako si osrednji i da kupiš sve što ti ne treba, a oni kažu da treba ako nećeš da sklizneš sa srednjeg sprata.

Osrednjost nije samo statusni okvir. To je i karakter.

Kada je osrednjost postao cilj Dinarcima, nije bilo većih zaljubljenika u osrednjost i većih čuvara sistema osrednjosti.

A onda vidiš da tim klauzulama barata većina naroda, bez nacionalno-vjersko-intelektualnog ignorisanja osrednjosti. I da se stvorila masovna kolona na putu ka osrednjosti, u kojoj je ipak ograničen broj mjesta. Za divno čudo: svi kao omađijani blagodetima osrednjosti, bez snage da demaskiraju svoju potrebu za njom.

Zašto svi hrle u karakter osrednjosti, ako je žele samo oni koji su margini?

A onda ja kažem u kolumni: Zato što igraju na gostujućem terenu brale, po pravilima domaćina – dehumanizatora humanoida.

Tamo ti niko ništa ne vjeruje, svi lažu i briga ih za to. To što bi im ti vjerovao, drži te glupim u njihovim očima, jer nisi utuvio novi kodeks.

I ko da ti vjeruje da tvoje bitke nisu takve, da kroz taj durbin nikada ni virnuo nisi, a kamoli da živiš sa njim pred očima?

Onda će i prostaci da pomisle da si osrednji, a to zadovoljstvo im ne treba davati. Onda bi se prostaci takmičili s tobom, ne razumiju da se gnušaš takvih bitaka.

Kada te dostojni porazi, on te obeležio uvažavanjem – pobedivši te. Treba se takmičiti u svojoj kategoriji.

Elem, mnogo sam sirove filozofije, bez naučne metodologije, još nezabilježene u literaturi, prosuo ovdje, umjesto da sam je upotrebio da pišem kolumnu. Tako istroših možda dobar razlog da na kraju mjeseca kane neka kinta. Nije šala.

Uz to imao bih kolumnu u kojoj bih pokazao raskoš svog literalnog intelekta i onda uživao bar jedan dan.

Šta ćeš, prokleta novinarska potreba. Potreba bar još jedne dimenzije ljudskog bića inače. Ili više njih… nebitno.

Životinjama treba forma čabra, ili čega li već, da instiktivno, nagonski obave dnevnu rutinu zadovoljenja sopstvenog bića. I da time tumače svoj dan ispunjenim.

Foto: svet.rs

Ali životinje imaju samo jedno biće, pa ma koliko mi u njima nalazili ono što u svijetu ne vidimo kod drugih ljudi: vjernost, pouzdanost, igru, maženje, pripadnost… i mnogi će vas uvjeriti i – dušu.

Ljudi nalaze potvrdu o svijesti kod delfina, kažu da imaju i grižu savjesti čak… Psi svoju vjernost, opsjednutost ili ljubav, šta god to bilo, manifestuju tihim suicidom na grobu ljudskog prijatelja. Mačke znaju kako trikom da izmame šta im treba. Sve su ovo snažne poruke, koje su još primetnije u tužnoj sadašnjici u kojoj čovjek strogo ograničava sopstvenu izdašnost u takvim i drugim divnim osobinama. Sve to nas nagoni na pomisao da nismo sami u duhovnom arealu ovodimenzionalnog svijeta.

No, to je d(r)uga tema…

I sada ja treba da napišem kolumnu o nečemu. I kao to će neko da čita?

Možda bih mogao o nekom detalju koji me je „takao“ ovih dana.

Ajde da probam.

Moja djeca su mala. Stariji se bliži četvrtom rođendanu, a mlađi je tek godinu i po star. . To su dva sitna bića sa perpetomobilom, neiscrpnom energijom koja nema granica.
Elem, obavezno nedjeljom idemo u Hram.

U sjajnom enterijeru Sabornog Hrama u Podgorici trče, igraju se, razgledaju oslikane zidove, ikone… To su dvije čiste duše, tek na početku „programiranja“ za život. Oni se u Hramu osjećaju kao svoji na svome. Oni se tamo ponašaju kao u igraonici. Nije poređenje degradirajuće, naprotiv! Sa stanovišta djeteta, to je visoki stepen pripadnosti.

A ja ih zaista ne vodim tamo sa namjerom da se zamonaše, ali im dajem prostor da vide i kuću njima, po tradiciji, pripadajuće religije. A i to radim na redovno podsjećanje starijeg djeteta. Ne biram umjesto njih. Mogu oni biti ateisti i kada su kršteni, ali neće biti religiozni bez čina krštenja. Ja im u stvari omogućavam slobodan izbor, onda kada odrastu neka budu ateisti ako hoće, ne određujem im ja to. Pokazujem im samo vjeru tjelesne loze čiji su izdanci.

Moja bivša supruga zazire od čestog posjećivanja Hrama.

Ona je zemljanin. To vam je jedna vrijedna osoba, puna kvaliteta pred kojima se naklonite. Ona našoj djeci obezbjeđuje dom, elementarne potrebe, ali i mnogo više od toga. Gordana se ne štedi, ona je predan i posvećen čovjek, iako je žena.

Uz to, ona je divna i brižna majka.

Ona vjeruje u Boga, na svoj način. Ipak za nju je religija sadržaj aktivnosti u slobodnom vremenu, ali je daleko na spisku. A vrijeme nikako da se oslobodi okova obaveza.
Ona se možda više boji mutacija proisteklih pod „firmom“ religioznosti, uključujući ekstremizam najgore vrste, što i jeste možda karakteristika ovog vremena. Ona se boji fanatizma. Razumijem je.

Ne uspijevam da joj objasnim vrijednost informacije na „samom izvoru“, u ovom slučaju – poruke stare hiljade godina, koja se preko Crkve prenosi od prije Postanja, pa do naših dana.

Na mjestu gdje se poruka prenosi vjekovima u svojoj izvornosti, ne može se zalutati lavirintima novog doba. Takva vjera stvara dobar karakter i nadmašuje sve pedagoške teorije u praksi. Ma kako ko zvao Boga i ma kako mu se molio – isto je.

Zbog te njene nejasne i maglovite strepnje, kojoj ja nalazim opravdanje, jedva sam smogao srca da joj pokažem jučerašnji video koji sam snimio tokom naše posjete Hramu.
Mlađi Pavle, gegajući zbog pelene, revnosno ljubi svaki ornament koji se nađe na dohvatu, ograničavajuće visine. Stariji Petar hoda nasumično, nepravilno se krsteći, ali jasno izgovarajući „U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, Amin!“

Posle toga je bila, čini mi se, još uvjerenija u potrebu da preispituje ispravnost učestalosti našeg boravka u Hramu, posebno u toj životnoj dobi.

Foto:kurir.rs

Petar ima svoje „favorite“, koje uvijek ljubi. Jedna od njih ikona Svete carske porodice Romanov, uredno izljubi sve njih od Cara do Carevića. a obavezno poljubi veliki drveni krst, blizu lijevog luka prema oltarskoj strani, na kojoj iz rana prikazanog Hrista na raspeću, curi krv. Ljubi rane na stopalima, za one na rukama i onu među rebrima, traži da ga pridignem jer je mali.

Stoji Petar pred Hristom, djetinji ravnopravno. I ljubi rane, „da ne boli“. U tom trenutku je stariji od mene. Čisto dijete pred Onim koji je postradao kao Visoki Glasnik da je sve što nam treba – ideal djetinje duše.

Vjerovatno je o tome razmišljao kada je jednom natjerao majku da raširi ruke, a potom joj kazao da je sada „kao Hrist“.

Imao sam odmah telefonski poziv. Kada je čula da se ja slatko smijem tome, uozbiljila je ton.

A možda je ona u pravu, ko će ga znati!

Da li vrijedi onda ovo kao kolumna? Da još nešto dodam?

Ili da ti napišem kolumnu o starcu koji me danas nadražio svojom tihom nevoljom. Stoji starac na uglu ulice i presreće pješake nudeći im neki cvjetoliki svitak. Kad sam se približio, dobih i ja ponudu:

„Kantarion, kantarion…“, reče kao da me osobi, uz mahanje koje sam shvatio kao ponudu da pomirišem, što i uradim. Žao mi dođe starog.

Foto: novosti.rs

Pored njega stoji „tezga“. Skromni kartonski paketić iz kojeg vire još dva struka sasušenih, žućkasto-smeđih buketića.

Zagledam ga: sasvim običan čovjek, neobrijan, skromnog, čak i olinjalog izgleda. A u očima prazno. Priča nešto kao navijen, svaka mu je treća „kantarion“, pominje ulje, čaj, rane…

Sve to za 50 centi i stručak suvog „kantariona“, sa kojim sam se tek upoznao kao sa posebnom vrstom, postade moje vlasništvo.

Već posle deset minuta ga poklonih prijatelju. Do tada ga je odbila radnica na trafici i jedan drugi prijatelj. „Treća sreća“ rekoše, i zaista: ovaj treći kojeg ponudih, uze ga sa priličnom vrstom respekta i brižljivo ga stavi u kesu.

Pravim računicu, koliko je danas strukova mogao da proda? Računam optimistično, ali i pesimistično… uzeo bih i digitron da je bio potreban. Vadim i ja prosjek, razmatram moguće procente. Egzaktno – po Bolonji.

Shvatam da nije mogao uzeti ni izbliza onoliko koliko mu je potrebno.

Ali to nije tema. Pisao bih o onim očima bez izraza. Tu nema ni očaja više. Gdje je sada Univerzitet, one silne Akademije znanja, znanosti i ostalog? Čovjek radi uprkos ugašenom svijetlu, očiju umrtvljenih za svaku sliku svijeta koja je pred njim, oči – koje govore da on nema više čak ni želje, ni prohtjeva – ničeg.

Zaključujem da radi za nekog bližnjeg. Ovaj čovjek je već upokojen negdje, samo danas prodaje kantarion, jer nekom njegovom treba hljeba. I sjutra će vjerovatno, i tako sve dok ima kući tih buketića sa žutim, osušenim cvjetovima. Onda će osmisliti neki drugi „posao“. I tako do svoje fizičke končine i zvaničnom ljekarskom potvrdom da je umro.
Žao mi čovjeka koji živi ugašenih očiju.

I razumijem ga… I divim se tom post-živjećem karakteru, koji se bori, bez trunke želje, bez zrna života u sebi.

Foto: abcportal.info

Eto, ako hoćeš, pisaću o tome. Mada znam da je sve manje zainteresovanih za priče o mrtvima, za ljude ugašene nade i presahlih želja. To je zbunjujuće čitaocu, jer informacije govore o prosjeku, o sredini, niko ne pominje ove sa kraja. Važeće informacije anesteziraju našu savjest i pomažu kod straha pred narastajućom količinom sagorjelih među nama. 

Eto… kako hoćeš.

Goran Ćetković