Čovjek koji zaboravi ili se zastidi svojih predaka je šuplje drvo bez korijena ili mutan potok bez izvora. Istorija i tradicija su da se pamte i prenose s koljena na koljeno
Nakon što je završio učiteljsko-bogoslovsku školu u Kragujevcu, Đukan Korać, po nalogu ministra prosvete Kraljevine Crne Gore, poslat je u bjelopoljsko selo Ivanje da formira školu. Od 1903. godine, kada je započeo prosvetiteljski rad u Ivanju, Đukan i njegova porodica predstavljaju luču napretka tog kraja.
Na zadovoljstvo Ministarstva, Ivanjaca, ali i mještana okolnih sela, Đukan je generacije đaka izveo na put, a svi oni su se prepoznavali po lijepom rukopisu i zavidnom osnovnom obrazovanju.
U Ivanju je tih godina stolovao turski beg Husein Ćorović, potomak turskog Mehmed Ćor-paše. Husein-beg je bio jako bogat i posjedovao je čitluke (imanja) širom Bihora i Peštera (Boljare). Imao je kuću sagrađenu u turskom stilu sa velikim pendžerima (prozorima) sa kojih je njegova ćerka posmatrala okruženje.
Tada, djevojke muslimanke nijesu smjele da se kreću van kuće, pa je begova ćerka dane provodila u svojim odajama. Đukan je često prolazio pored čardaka, ne sluteći da ga neko krišom posmatra. Mlad, lijepo odjeven, naočit zapao je za oko begovoj ljepotici.
Djevojka je imala pravoslavnog slugu pa mu je jednog dana ispričala da bi voljela da upozna mladog učitelja. Sluga je jedva dočekao i odmah obavijestio Đukana o tome. Rekao mu je da je ona izuzetno lijepa.
Pod okriljem sumraka, uz posredovanje sluge, došlo je do prvog susreta dvoje mladih ljudi. Na tom sastanku, on nije mogao da vidi ljepotu njenog lica, jer je nosila nikab, ali je zapazio njene lijepe oči. Uočio je i to da je visoka, vitka i zlatom okićena djevojka.
Ubrzo posle prvog došlo je i do drugog sastanka. Tada su se obećali jedno drugom. Dogovorili su mjesto i vrijeme gdje da ona dođe, a on da je sačeka i da pobjegnu njegovom skromnom domu.
Ovakav način udaje muslimani su smatrali krađom, pa je beg prijavio Đukana policiji i kralju Nikoli. U dopisu je naveo da je Đukan na silu odveo djevojku. Uhapsili su ga i bio je u zatvoru sve dok kraljeva delegacija nije utvrdila da je djevojka svojevoljno otišla sa njim.
Kada je kralj saznao o čemu se radi, poslao je begu dopis da su se njih dvoje uzeli bez prisile i iz čiste ljubavi, a da beg ne diže paniku i da se pomiri sa tim.
Djevojka je prihvatila da se u bjelopoljskoj crkvi sv. Petra vjenča sa Đukanom, uz prisustvo devet popova i kraljevog izaslanika, tadašnjeg ministra pravde Dušana Vukotića koji je i kumovao njihovoj ljubavi. Po predlogu kralja Nikole, begova kćer se pokrstila i promijenila ime i prezime. Prihvatila je da se zove Danica Korać.
Nastupio je Prvi svjetski rat. Danica je ostala sama sa djecom u Donjim Krljama, a Đukan je otišao na front. Rat je donio tugu, brige i glad. Sve je to Danica stojički podnosila i uspjela da sačuva djecu od bolesti. Pred sam kraj rata, otišla je u Bijelo Polje da potraži hranu za njih. Srela je slugu svoga oca i ispričala mu kako živi. Sluga je, naravno, sve to prenio Husein begu. Kad je čuo priču, beg se ražalostio i poslao ga u Donje Krlje da odnese Danici hranu i novac.
Velikodušni postupak Husein bega bio je razlog da se ove dvije porodice pomire. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Đukan se vratio svom poslu učitelja i nakon promjene nekoliko gradova širom Kraljevine Jugoslavije, dobio je premještaj u Ivanje gdje je kupio imanje, koje je danas u vlasništvu njegovog najmlađeg sina, mog đeda.
Đukan i Danica su imali dug i skladan brak i izrodili osmoro djece, pet sinova i tri kćeri. Najstariji sin Dušan, strijeljan je 1942. godine u Kolašinu. Danica nikad nije preboljela njegovu smrt, a sa tom ranom je i umrla. Najstarija osnovna škola u Bijelom Polju nosi Dušanovo ime. A ja, s ponosom, nosim prababino ime!
Izvor: Danica Korać, sedmica.me
