Beogradske kafane ,,Dardaneli“ i ,,Tri šešira“ – stecište glumaca, pjesnika, pisaca u kojoj se pjevalo, pilo i pisalo. Đura Jakšić, Vojislav Ilić, Stevan Sremac, Radoje Domanović, Dis, Zmaj i drugi – obilježili su jednu epohu i učinili je mitskom
Dok je Van Gog, u svom jeftinom sobičku na Monmartru slikao zalazak sunca iznad pariske umjetničke četvrti, Emil Zola, možda baš ispod njegovog prozora pio vino i odmarao od društvenih stega kojima su bili opasani neki drugi arondismani francuske prijestonice, a negdje u Vašingtonu se začuo prvi gramofon, u jednoj maloj kafani u Beogradu, za stolom prekrivenim bijelim stolnjacima, sa flekama od bagremovog cvijeta, gledajući u Čika Ljubinu i Vasinu ulicu, igrali su karte Janko Veselinović i Vojislav Ilić, koji sigurno nije propustio da pomene Tijanu, ćerku Đure Jakšića, u koju je bio zaljubljen.
Četiri reda ovakvih stolova, okruženih žutim, pletenim stolicama, te 1887. godine pripadali su kafani „Dardaneli“, stecištu glumaca, koji su svaki slobodan trenutak, otet od scene Narodnog pozorišta, koristili da otrče prekoputa, na čaj sa rumom ili partiju bilijara, i književnika, koji su se podjednako rado upisivali na listu beogradskih boema, rimujući život uz smijeh i vino.
Ovdje se nije samo šalilo, pjevalo i pilo: pisale su se pesme, hrabrili dramski pisci, pokunjeni odlukom nekog reditelja da njihov tekst nije dovoljno dobar da iznjedri pozorišni komad, tražile inspiracije i usmjeravali gimnazijalci, koji su ovde hrlili da vide svoje uzore.
Osim Vojislava i Janka, za čijeg su rođenog brata Žarka govorili da bi bio vrstan pisac, samo da je svoje priče umio da prenese na papir, barem upola dobro koliko je vješto njima hipnotisao ljude, na mjestu gdje je više od pola vijeka kasnije useljen Narodni muzej, otklon od naporne svakodnevice nalazili su i Đura Jakšić, Stevan Sremac i Radoje Domanović.
Iako je prva kafana u Beogradu bio čuveni ? kod Saborne crkve, u koji je, navodno, svraćao i Vuk Karadžić, stari Beograđani i njihova elita na koju su tada bili ponosni, nikada nisu prežalili rušenje ,,Dardanela“ 1901. godine, ostavljajući narednim generacijama u amanet da ih pamte kao boemski hram na Trgu republike, koji je bio srce ovog grada iz toliko drugih razloga prije geografskih.
Umjetničkim dušama, kojima su ikone bile platna i hartije, a kandila kičice i naliv-pera, utočište je pružila Skadarlija, čiju muziku i gurmanluke nisu imali ama baš nikakvu namjeru da odbiju.
Kafana ,,Tri šešira“ ubrzo je pokušala da im zamijeni ,,Dardanele“, što možda više nijednoj nije pošlo za rukom, ali je zato mnogima od njih spasila život.
Najpoznatiju od takvih anegdota, prepričavaće svojim saborcima Veselinović, koji je jedne noći u ovoj kafani praznio bokale, vrijeđajući vlast i pišući sevdalinke – naizmenično – kada je na njegov krevet, u kom je tada trebalo da bude, da je vodio samo malo uredniji život, pala greda sa tavana.
Iako tvorac ,,Hajduk Stanka“, par godina kasnije nije uspio da utekne i tuberkulozi, život čije je poslednje godine proveo sjedeći za istim stolom sa Sremcem, koji je kafanske dijaloge selio u svoje knjige, ili Nušićem, koji bi častio ručkovima i turama pića cijelu kafanu, kad god bi dobio neku ideju – vredjelo je živeti.
Doživotni prijatelj Đure Jakšica Jovan Jovanović Zmaj, vječito mrzovoljni, zakleti ljubitelj rakije Bora Stanković, Vladislav Petković Dis, koji u kafani nikada nije spavao, iako je ona dugo bila njegova nirvana, učinili su da policijski pisari, koji su sjedeli u ,,Tri šešira“ ili ,,Dva jelena“, zapisnike vode u stihovima, i postavili znak jednakosti između antologije srpske književnosti i istorije boema.
Dok je Pikaso po prvi put otkrivao Rim, a Amedeo Modiljani se negdje u Parizu kotrljao niz jedne stepenice, nakon što je na zabavi, u čast Žorža Braka, započeo tuču, zbog čega ga je domaćica izbacila napolje, Dis je zauvijek napustio Skadarliju, u kojoj godinama unazad više nije mogao da sretne ni Zmaja, ni Đuru Jakšića, ni Janka Veselinovića, ni Vojislava Ilića, ni Stevana Sremca, Milovana Glišića, Radoja Domanovića… Tačku na epohu koja danas zvuči kao mit, stavljena je kada je njemačka podmornica potopila brod kojim je Petković iz Francuske putovao u Grčku.
Samo par decenija kasnije, jedini živi umjetnik koji je koračao kaldrmom u Skadarskoj bio je Momo Kapor.
Sa svojim savremenicima, poput Danila Kiša, Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića, Miroslava Krleže, Miloša Crnjanskog, Borislava Mihajlovića, Duška Radovića, Predraga Palavestre,Mirka Kovača, Zuka Džumhura i Borislava Pekića, stvorio je „tajno društvo“, za koje ulaznice, kako je Bogdan Tirnanić pisao, nisu mogle biti ni novčanice ni preko noći stečena moć.
Njihov ugled, u Klub književnika, privlačio je imena poput Alfreda Hičkoka, Orsona Velsa, Vivijen Li, Elizabet Tejlor ili Ričarda Bartona: 70 godina od prve poslužene kafe u Klubu koji je Budimira Blagojevića učinio najboljim ugostiteljem u Beogradu – ili je bilo obrnuto – njegova vrata otvorena su svima koji pokušavaju da saznaju kako je to biti odabran.
U Klubu književnika već dugo nema dima i graje koji su krili neke od najvažnijih razgovora koji su se vodili u Srbiji; nema stare peći, na kojoj je Buda spremao svoja čuvena jela, ponavljajući da je „sve dobro, dok se jede“; preko puta „Tri šešira“, u kući poznatog glumca Milorada Gavrilovića, nalazi se kafana „Ima dana“, ali nju niko ne naziva „vrelom vina“.
U najstarijim beogradskim kafanama više niko ne piše pjesme, niti bi o pjesnicima tamo imao ko da vodi bilješke, posebno ne onako kako je to radio Branislav Nušić: u njima sad padaju neka druga braća.
Izvor: Jovana Babić, prevodioci.co.rs
