Foto: novosti.rs
Novi roman Dragana Velikića (1953), koji je objavila izdavačka kuća „Laguna“, nosi naslov: „Islednik“. Riječ je, kako je primijetila kritika, o njegovom najintimnijem romanu, koji je, u neku ruku, nastavak priče započete u romanu „Bonavia“. Autor piše o smrti svoje majke, detinjstvu, porodici, selidbama, putovanjima… Radnja romana, većim dijelom, događa se u drugoj polovini 20. vijeka. Za roman „Islednik“ Dragan Velikić dobio je nagradu „Kočićevo pero“, koju dodjeljuje Zadužbina „Petar Kočić“, sa sjedištem u Banjaluci i Beogradu. Nagrada će dobitniku biti uručena danas u podne, u „Delfi kafeu“, u Studentskom kulturnom centru.
Koga vi, zapravo, isleđujete u novom romanu?
Postupak kojim gradim roman jeste isleđivanje, zato i naslov „Islednik“. U objektivu je majka, porodica, gradovi i države u kojima sam živio. Zapravo, isleđuje se čitav jedan vijek, od izgradnje pruge Solun – Beograd, krajem 19. stoljeća, pa zaključno sa 2012. godinom, koja je bila važna na planu lične storije glavnog junaka.
S ovim romanom riješili ste da postanete – pisac bez maske?
Ništa ja nisam riješio unaprijed. Iskrenost u umjetnosti je mnogo složenija, nego u životu. Ne vjerujem da autentična književna djela nastaju po matrici u koju se, kao u kakav kompjuterski program, upiše lista želja i namjera. Nije pisanje tek puko opisivanje. Ono što navodno opisujemo rađa se i raste u nama tokom rada. U času kada postignemo intonaciju, književno djelo uspostavlja vlastitu logiku. Najveći kvalitet jednog romana jeste činjenica da je napisan tako da se u njemu sve moralo odigrati samo tim redom i samo tim intenzitetom kako je i napisano, i nikako drugačije. I baš to najviše govori o jedinstvenosti i posebnosti umjetničkog djela.
Vest o smrti majke zatekla vas je u Budimpešti. A onda naviru sjećanja, prepliću se geografske odrednice, vremenski planovi. Po čemu pamtite to vrijeme?
Ne može se u nedogled živjeti sa svim onim lošim što smo doživjeli, što se gomilalo u nama, i što obuhvata veliki deo našeg sjećanja. Prije svega, bilo je to vrijeme jezive koncentracije svakodnevnih zločina. Izlazak iz kuće suočavao nas je s realnošću. Sjetimo se švercera sa kanisterima, nezamjenljivih šeika raspoređenih po trotoarima širom Srbije, crne berze, stare devizne štednje, svih onih vidova pljačke, pod patronatom države. To je početak rasula čije posljedice i danas osjećamo. Dug je put do uređene države. Da se razumijemo, i u uređenim demokratskim društvima ima nepravde i lopovluka, ali postoji sistem koji se protiv tih pojava više ili manje uspješno bori. Kod nas je upravo sistem leglo kriminala i korupcije. To našu situaciju čini beznadežnom. Građani postaju apatični. U takvim okolnostima velike su mogućnosti manipulacija.
S nostalgijom govorite o prošlom vremenu, sećate se Marijane Deržaj, Ive Robića, Lade Leskovara, Rite Pavone, Serđa Endriga… Jeste li jugonostalgičar?
Šta znači jugonostalgičar? To je floskula koja maskira. Narkoza za beslovesni puk. Kome to poslije svega što nam se dogodilo nije jasno da su zagovornici turbo srpstva i hrvatstva, najvećim dijelom, bivši komunisti, koji su moć i bogatstvo sticali kao vrli Jugosloveni. Iz istog su legla ti uzorni Titovi omladinci, kadrovski nakot koji je neumorno i dosljedno decenijama sprovodio snagu volje nad zdravim razumom. Uostalom, Tuđman je bio Titov general, predsjednik fudbalskog kluba „Partizan“, a Milošević socijalistički aparatčik. Pobogu, pa nisu jugonostalgičari u Slobodanu Miloševiću vidjeli sintezu dvije najskuplje srpske reči: „slobodu“ i „Miloša“, već provjereni Srbi, koji od svih vještina najbolje poznaju vještinu trgovanja.
U zoru 24. marta, junak romana, narator, bježi u Budimpeštu. Beži od zapenušanih govornika, lažljivih pjesnika, pohlepnih popova, onih što punih bisaga besede o patriotizmu. Može li se od stvarnosti pobjeći?
Nije pitanje bjekstva, već suočavanja. Uvijek i u svemu postoji izbor. Ako prihvatite da vam svakoga jutra naslovne strane novina određuju dnevni meni – o čemu ćete i kako misliti, onda čemu služi glava, sem kao dio tijela koji se pokriva kapuljačom.
Majka vam je govorila da „pravi pisci ne izmišljaju“. Da li ste je poslušali?
Šta bismo to mi mogli izmisliti, a da nije dio našeg iskustva? Uostalom, i ono navodno izmišljeno je doživljeno. Nema umjetnosti bez ličnog doživljaja, bez dara i vještine da se taj lični doživljaj literarno transponuje, da postane i doživljaj čitaoca, da u njemu prepozna dio vlastitog života, ne u smislu identičnosti situacija i događaja, već emocija koje budi.
Narator kaže da kad god mu se prohtje „može da zalupi vrata poglavlja“. Kako pisac zna kada je roman završen, kada treba da stavi posljednju tačku?
Kraj romana nikada ne znam unaprijed, on prosto izroni u trenutku kada se priča zaokruži.
Jedan od junaka romana je i Aleksandar Tišma. Kakva je njegova uloga?
Ne mislim da pisac treba da objašnjava šta su mu bile namjere, zbog čega je nešto napisao tako kako je napisao. Ako priča koju je ispričao ne radi sama po sebi u svijesti čitaoca, zalud onda proteze naknadnih objašnjenja.
Živimo u potrošačkom vremenu, u kojem „horde potrošača“ šetaju u firmiranoj odjeći, i ne mare za duhovne vrijednosti. Kuda to idemo?
Nikuda. Mi smo odavno već stigli. Vampiri iz Top shopa su među nama. I ne samo među nama, već i u nama. Postali smo oni. Prizori po kafeima i klubovima, pozorištima i bioskopima, ulicama i trgovima, sve više podsjećaju na kadrove TV spotova. Sve je manje ličnosti, a sve više klonova iz reklama. Zavladali su u medijima. Agresivnost je postala sinonim za pamet. TV programi se svode na red gluposti, red banalnosti, kikot, i opet iz početka. U takvom svijetu kultura je suvišna, jer je baza za pamet. A pamet je opasna. Ne podešava se daljinskim upravljačem.
————————————————————————————
Takmičenje u genocidima
U Sjevernoj Americi, pre dolaska Kolumba, kažete u romanu, živjelo je oko 20 miliona Indijanaca. Poslije četiri vijeka – ostalo ih je jedva pola miliona. Zar to nije najveći genocid, dosad, na svijetu?
Hoćemo li se takmičiti genocidima? Istorija ljudskog društva je neprekidni niz satiranja čitavih naroda i civilizacija. Nepojmljive su razmjere ljudskog zla. Englezi su tamanili Indijance u Sjevernoj, a Španci u Južnoj Americi. U Africi haraju Belgijanci, Portugalci, Holanđani. Masovni zločini u dvadesetom vijeku u cjelini i cjelosti, što bi rekao Žika Obretković, pripali su Njemcima. Za azijski sektor bili su zaduženi Japanci. Sovjeti su po gulazima tamanili milione svojih. Amerikanci su bacili dvije atomske bombe i proizveli najviše ratova za posljednjih sedamdeset godina. Ali, Španija nisu samo konkistadori, već i Servantes, Goja, Velaskez… I tako redom, koju god naciju pogledali.
Izvor: Zoran Radisavljević politika.rs
