Foto: cnp.me
Sa direktorom CNP i producentom, Jankom Ljumovićem, koji je nedavno, sa kolegama iz Srbije, dobio nagradu na Kvadrijenalu u Pragu, koji afirmiše dijalog, govorimo upravo na tu temu – o dijalogu među umjetnicima i njihovoj saradnji, koja je uvijek bila nekoliko koraka ispred saradnje društava, država regiona i političkih elita u njima.
– Nedavno ste dobili jedno veliko priznanje za producentski rad. Kao dio kustoskog tima iz Srbije dobili ste zlatnu medalju za pokretanje dijaloga na XIII Praškom kvadrijenalu. Nagradu ste vi i vaše kolege dobili za rad pod nazivom Proces, koji u suštini kroz posebne umjetničke izraze, afirmiše dijalog. Zašto je dijalog toliko važan u umjetnosti i koliko se uspješno iz te sfere prenosi na ono što je društvena, politička i ekonomska stvarnost.
– Dijalog je suština umjetničkog čina. Bez komunikacije sa publikom, ili tačnije zajednicom, teško da možemo govoriti o djelotvornom umjetničkom činu ili umjetnosti koja u savremenosti i nastaje da bi taj dijalog pokrenula i da bi svi zajedno bili akteri nekog misaonog procesa, u kome jesmo, u potrazi za boljim svijetom.
Kustoski tim je jedna velika i brojna ekipa koja je inovatinvo, pametno i promišljeno realizovala projekt učešća Srbije na Praškom Kvadrijanalu. Nagrada koju je dobio kustoski tim, upravo svjedoči koliko je tako dobro postavljena metodologija i isticanje upravo dijaloga u konceptu zajednice i društva, bila prepoznata kao vrijedan rezultat. Projekt je eksplicitno uspostavljao i problematizovao mehanizme dijaloga i postavljanje svih mogućih pitanja, ako i nemogućnost odgovora, koje danas umjetnik može postaviti zajednici i publici. I prostor iterakcije je poželjna strana dijaloga, da se bude prohtijevan i djelatan. I na tom primjeru, ukazuje se da je dijalog neophodan.
Umjetnička produkcija i scena na Balkanu, na različite načine ostvaruje takvu misiju i takve projekte. Umjetnička i kulturna scena je dinamična, upravo kroz taj postupak, u odnosu na različite teme. Vrijeme u kojem živimo je indiferentno u odnosu na umjetnost i umjetnike. Pozicije i pretpostavke za postavljanje pitanja su zaista kompleksne i vrlo različite. Ulaze u sfere društvenih, političkih i socijalnih i tema, kao i teme ljudskih prava, u niz trendova politika i realnog života, koji nosi neke probleme. Umjetnost je tu apsolutno pozvana i neizbježna je kao element dijaloga.
– Čini se da taj dijalog, odnosno komunikacija i saradnja među umjetnicima na prostoru bivše Jugoslavije, nikada nije prestao. Zašto su umjetnici ti koji su uvijek na prvoj liniji fronta obnove dijaloga, afirmacije dijaloga, što smo naročito mogli da vidimo u godinama nakon ratova tokom 90-tih, kada su upravo oni bili ti koji su gradili porušene mostove među narodima, koji su nekada živjeli u miru.
– Umjetnici se bolje razumiju jer platforma njihovog dijaloga polazi od nekih univerzalnih principa. Tu nema nekih interesa koji obilježavaju prizemne ili vrlo zatvorene mehanizme, kao što su neki izuzetno lokalni razlozi, lokalne vrijednosti ili čak i ludilima. Umjetnici su apsolutno poništili svo to zlo koje se dešavalo, sve te mehanizme zatvaranja i pravljenja nekih neprirodnih granica, koje jesu bile paradoks u odnosu na šire okruženje, koje je težilo otvorenosti društva, tržišta i politika. Sve promjene koje su bile progresivne 90-tih, ili krajem XX vijeka u razvijenom demokratskom svijetu, su na Balkanu bili u teškoj regresiji.
Onda su umjetnici najprirodnije osjetili problem iz sopstvene pozicije. Osjetili su šta znači zatvoriti se u monokulturu, u nacionalizam, u ukidanje sopstvene publike i tržišta, slobodnog mišljenja. Umjetnici su apsolutno bili lideri procesa pomirenja i stvaranje prekinutih veza. Čini mi se da su umjetnici uvijek korak naprijed u odnosu na zvanične politike i neke druge sisteme, koji su bili u nekim negativnim procesima.
Taj turbulentni period nadam se da je završio. Današnji izazov svih nas je jedan indiferentan odnos, i lokalnih, ali i globalnih politika, u odnosu na ono što danas jeste poželjna ili moguća misija umjetnosti, posebno na ovim prostorima, gdje ona nije napravila neku suštinsku tranziciju koja bi pretpostavila neku njenu drugačiju poziciju, ulogu i način organizacije.
– Vi ste direktor CNP-a, koje od osnivanja baštini regionalnu saradnju. Na repertoaru crnogorskog nacionalnog teatra svake godine publika je mogla da uživa u kooprodukcijama i predstavama koje režiraju reditelji iz okruženja i u kojima igraju glumci iz cijelog regiona. Da li i u budućnosti planirate da nastavite sa tom praksom?
– CNP je zaista nacionalni teatar, primjer otvorenosti. Upravo ta okrenutost ka regionu i jezicima bez prevoda, ka različitosti postupaka, poetika, svjedoči koliko je to bitno, posebno u našem kontekstu, koji je mali. Svakoj maloj kulturi, ukoliko ne gradi mostove saradnje u širem kontekstu ili prostoru, prijeti opasnost da bude samo dovoljna i dosadna. Iznutra postoje neki logički i opravdani razlozi zašto je to tako. Sa aspekta svih onih drugih ideja, to je tek izazov koji treba da se gradi.
Sezona koja je završena svjedoči o tome. Imali smo uspješnu sezonu. Upravo je koncept susjedstva profunkcionisao. Predstava na kultni tekst Iva Brešana, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, je otvorila Festival hrvatske drame u Splitu ove godine. Urnebesna tragedija, Dušana Kovačevića, je već bila na par festivala, od Novog Sada, Sombora, Zagreba, Budve. Slijede i novi pozivi za tu predstavu. Jako smo ponosni na praizvedbu kosovskog pisca Jetona Neziraja i našu posljednju premijeru ove sezone, Saga jedne balkanske porodice. Osim naših klasika, ušli smo u izazov praizvedbe novog teksta, i to baš jednog važnog i zanimljivog pisca i intelektualca sa Kosova i Prištine. Čini mi se da je to taj mogući model.
Pozorište daje puno mogućnosti i nikada niste sigurni u ono što ste odabrali jer je mogućnost izbora puno veća. Drago mi je da je publika u Crnoj Gori i van Crne Gore prepoznala tu namjeru. Naravno da je kvalitet predstava opredijelio dobru komunikaciju u regionu i unutar Crne Gore da te predstave žive.
Predstojeća sezona također nudi izazove, kao i sve godine koje su pred nama. Tu je već osvojen prostor programske politike CNP-a i ne postoje razlozi da ne bude drugačije i u budućnosti.
– Koliko su crnogorski stvaraoci prisutni u projektima koji se realizuju u kulturnim institucijama u regionu? Koliki je njihov doprinos?
– Crnogorski stvaraoci su prisutni kroz film, kroz književnost i druge vidove umjetnosti. Ključna stvar je crnogorska produkcija, da bi djela i proizvodi mogli plasirati ideju o vrijednosti naših umjetnika. To treba da bude izazov i komunikacija koja će i na drugim pozitivnim tačkama biti adresa da crnogorski umjetnici ne prestanu da stvaraju. Prisutno je mjesto i uloga crnogorskih umjetnika kroz različite medije i umjetnosti. Uvijek se postavlja pitanje šta mi sve radimo da bi dostupnost i distribucija, svega onoga što rade naši umjetnici, u različitim poljima, bilo vidljivije, kvalitetnije, prezentnije, u odnosu na ono što odavde možemo vidjeti.
Izvor: Predrag Tomović slobodnaevropa.org
