General Radomir Vešović
Bio je to veliki dan ne samo za malu Andrijevicu nego i za cijelo gornje Polimlje pa i za sve Vasojeviće. Na platou Knjaževac, prekrasnoj zelenoj kapiji Andrijevice, koja se ogleđe u bistrim vodama Zlorečice, Lima i Kraljštice, trinaest godina po završetku Prvog svjetskog rata zablistao je spomenik onima koji su u toj do tada najvećoj svjetskoj ratnoj kataklizmi, odnosno u prethodnim Prvom i Drugom balkanskom ratu, položili život na braniku slobode.
Počast da otkrije spomenik pripala je kontraverznom generalu i bivšem crnogorskom ministru vojnom, te 1931. godine već odavno penzionisanom Radomiru Vešoviću, koji je tada živio u Peći. Tog jutra u gradskoj krčmi u Andrijevici, okupila se poveća grupa viđenih Andrijevčana i Vasojevića da dočeka i pozdravi omiljenog vojskovođu, koji se pojavio u građanskom odijelu. Na pitanje iznenađenih domaćina zašto nije došao u uniformi da se pokloni sjenima palih junaka i pozdravi svoje preživjele borce, on se pravdao da je on sada penzioner, civil, ali su domaćini bili uporni da on mora u „đeneralskoj“ uniformi stati pred svoje mrtve i žive saborce.
Kako je potpisniku ovih redaka svojevremeno ispričao Vasojević, slikar Sava Laban, prenoseći sjećanje savremenika i neposrednog svjedoka, svoga oca Vukmana, brzo je nađen neko ko je i u to vrijeme imao kola i upućen je da što brže krene u Peć i donese Vešoviću đeneralsku uniformu, a svečanost na Knjaževcu je zbog toga odložena za dva-tri sata.
Sa svečanosti otkrivanja spomenika na Knjaževcu 1931. godine
Kad se general Vešović u svečanoj generalskoj uniformi konačno pojavio na Knjaževcu i izvršio smotru postrojenih preživjelih boraca iz Gornjovasojevićke brigade, stao je ispred velelepnog šestougaonog obeliska od crnog mermera na kojem je iznad upisanih imena poginulih počinuo orao sa raširenim krilima, i uskliknuo:
„Pomozi Bog, junaci!“
„Bog ti pomogao!“ grmnulo je složno iz nekoliko stotina muških grla.
General je zastao za trenutak kao da je čekao da se taj gromki otpozdrav njegovih boraca razlegne i dopre do vrh Komova, a onda izgovorio samo jednu jedinu rečenicu:
„Ja sam danas najsrećniji i najnesrećniji čovjek na svijetu: najsrećniji što sam dočekao da ovaj veličanstveni spomenik junacima palim za slobodu podižemo u slobodi, a najnesrećniji što na njemu nema i moga imena!“
General se potom okrenuo prema spomeniku, vojnički salutirao i smjerno se poklonio, a onda sišao u zanijemljelu masu koja je tek tada shvatila da je to cijela njegova besjeda i šta je kazao. Trenutak zatim prolomio se aplauz i pokliči: „Živio, živio…!“
Vrijeme i zaborav bi sigurno već zavijali sjećanje na ovaj vjerovatno najkraći i najsadržajniji govor u istoriji besjedništva – u Vasojevićima više nema onih koji su bili prisutni i neposredno zapamtili ovaj veličanstveni, viteški trenutak u istoriji ovoga kraja – da u pitanju nije bio upravo Radomir Vešović, jedna od najzanimljivijih pa i najkontraverznijih ličnosti u prvim decenijama dvadesetog vijeka, ne samo u Vasojevićima.
Jedan od najsposobnijih oficira knjaza i kralja Nikole, koji je vojnička znanja ispekao u Italiji, postao je komandant Gornjovasojevićke brigade u Prvom i Drugom balkanskom ratu, oslobodio Metohiju i kao pobjednik ušao i u Skadar. Izuzetne vojničke vrline i zasluge su ga preporučile za crnogorskog ministra vojnog, koji, međutim, nije 1916. godine priznao kapitulaciju niti pristao da sa svojim gospodarom i vrhovnim komandantom, kraljem Nikolom, pobjegne iz Crne Gore i ostavi obezglavljeni narod i vojsku na cjedilu, na milost i nemilost okupatora.
Nakon kapitulacije Crne Gore, sa brojnom porodicom i rodbinom se povukao na imanje u Bare Kraljske, ali švapski žbiri i špijuni nijesu mirovali – neko ga je optužio da sa istomišljenicima priprema zavjeru i kuje planove za ustanak, pa je švapska četa sa Čehom, poručnikom Peherom, na čelu, banula u Bare Kraljske 14. juna 1916. godine s namjerom da uhapsi i otjera u zarobljeništvo Vešovića.
General Radomir Vešović govori na otvaranju spomenika na Knjaževcu
Odlučan da ni po koju cijenu ne pristane na ropstvo, on je nekako javio svom prijatelju, plemenskom kapetanu Mijatu Redžiću, i pozvao ga da mu pomogne i oslobodi ga ako može. Redžić je na brzu ruku organizovao i mobilisao veliku skupinu ljidi, spremnih da na silu otmu generala, ali se onda tokom noći sam Vešović predomislio i skovao drugi plan: predložio je Čehu da put Andrijevice krenu samo njih dvojica – Peher sa dva naoružana pratioca, a on sa braćom Novicom i Pavićem. Kako je kao visoki oficir Vešović bio nerazoružan, on je u zgodnom trenutku u nekom potoku iskoristio priliku, ubio švapskog oficira i jednog njegovog pratioca dok je drugi uspio da pobjegne i kaže kako je bilo.
Švaba je istog trena pohapsila svu Vešovićevu porodicu i poslala je u zarobljeništvo u Austriju, a njegov najmlađi brat Vlajko, zajedno sa kapetanom Mijatom Redžićem i Savom Stožinićem koji su došli da izvide šta se dešava sa Vešovićem, takođe su pohapšeni i 14 dana kasnije obješeni u Kolašinu.
Vešović se sa braćom odmetnuo u komite i ratovao sa Austrougarima sve do početka januara 1918. godine. Austrougarski civilni komesar u Kolašinu Miloš Leskovac je onda smislio kako da izvrši pritisak na Vešovića da se on preda: iz Tirola i zloglasnog auastrougarskog konc-logora Nađmeđer, pušteno je i kući vraćeno 75 Vasojevića i Kolašinaca koji su izvršili presudni uticaj na Vešovića i on se počekom januara 1918. godine predao.
Ucijenjenog porodicom i pokolebanog švapskom silom, okupator je potom jedno vrijeme koristio Vešovića kao zastavu, vodio ga od mjesta do mjesta po Crnoj Gori da agituje i ubjeđuje ostale komite da se predaju. Sve to mu, ipak, nije pomoglo, i on je deportovan u Austriju u zarobljeništvo, a onda kad je rat završen i kad je krenuo kući, bio je na kratko uhapšen u Hrvatskoj, potom brzo rehabilitovan i poslat za komandanta divizije u Skoplju. Nedugo zatim, 1921. godine, ponovo se obreo iza brave pod strašnom optužbom da je spremao zavjeru i državni udar, jer se nije slagao sa ujedinjenjem Srbije i Crne Gore. U zatvoru je proveo 15 meseci, a branio ga je i konačno odbranio Sekula Drljević, kasnije veliki crnogorski separatista i saradnik Anta Pavelića. Vešović je tada demobilisan, povukao se u penziju, a umro je 1938. godine u Slavonskom Šamcu, gde mu je živio dio porodice.
Ime
Plato Knjaževac na ulazu u Andrijevicu iz pravca Berana dobio je ime 1887. godine, na desetogodišnjicu velike pobjede Vasojevića nad Turcima na Bukovoj poljani, kada je uz pomoć knjaza Nikole tu podignuta i osveštana lijepa crkva posvećena svetom Arhangelu Mihailu i udareni temelji budućeg velikog spomen parka.
Istorija pod vedrim nebom
Knjaževac, koji je vremenom pretvoren u pravu botaničku baštu, danas predstavlja pravu malu istoriju pod vedrim nebom, jer je tu podignuto niz veoma zanimljivih spomenika koji podsjećaju na ljude i događaje iz ovog kraja, čuvaju od zaborava ono što predstavlja svijetlu tradiciju Andrijevice. Pored već spomenutog spomenika junacima iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, tu je i spomen obilježje srpskim vojnicima poginulim ili umrlim tokom povlačenja iz Srbije 1915. i 1916. godine, zatim veliki spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu, biste petorice narodnih heroja ovoga kraja, spomenik žrtvama italijanskog okupatora, Rusima izginulim u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, borcima poginulim u ratovima devedesetih godina minulog vijeka na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ali i spomenici nekim najviđenijim, najzaslužnijim i najpoznatijim Vasojevićima u istoriji poput duhovnika Mojsija Zečevića ili znamenitog vojvode Miljana Vukova Vešovića.
Budo Simonović
