Već dugi niz godina njemačka politika se bavi problemom priliva stranaca i tome se još ne vidi kraj. Pritom, u Njemačkoj postoje dva suprotstavljena pogleda na tu temu: Ili će nam stranci oduzeti posao, ili će napraviti sebi da im bude udobno o našem trošku. Ove kontradiktorne izjave već pokazuju kakva konfuzija vlada u ovoj diskusiji. Razlog tome je što većina Njemaca još nije shvatila da je njihova zemlja postala druga najveća imigracionna zemlja na svijetu posle SAD-a.
Međutim, u Njemačkoj živi 7 miliona stranaca i oko 9 miliona njemačkih građana potiče iz imigracione familije. Pošto Njemačka ima populaciju od oko 80 miliona, to znači da 20% ljudi koji zivi tamo imaju imigracionu pozadinu.
Iz ovog konteksta se može zaključiti da je integracija stranaca prilično dobro prošla, čak iako to često dovodi do tenzija između starosjedioca i doseljenika. Integracija je glavna tačka cijele diskusije. Imigranti su se integrisali, u principu, više se ne razlikuju od Njemaca i prihvaćeni su od strane društva. Najveći problem integracije je jezik. Ko ne govori njemački, ne može da se sporazumijeva, nalazi samo jednostavne i slabo plaćene poslove, i tako biva izolovan. Religija je manji problem; kada stranci imaju loše obrazovanje, slabo poznaju jezik i vaspitavaju se u getu, džamija je često jedino mjesto gdje se može naći pomoć i utjeha.
Njemačka iz dobrog razloga u ustavu ima veoma izdašna pravila za dobijanje azila. Biće jasno zašto kada se prisjetimo problema koje su Njemci imali, kada su morali da emigriraju u nacističkom periodu i kako su se često mnogo trudili da bi ih na tim mjestima prihvatili. Poslije rata postojao je veliki problem i oko izbjeglica, kako je trećina Njemačke bila poljska i ruska, njemačko stanovništvo koje je tamo živjelo je pobjeglo ili je bilo protjerano. Tokom privrednog čuda takozvani gasterbajteri su došli u zemlju, većinom iz južne Evrope. Pomogli su da se Njemačka obnovi; pretpostavka je bila da će se oni ubrzo vratiti u svoju domovinu, što se ispostavilo kao zabluda.
Danas Njemačka ima mnogo razloga da bude zahvalna svakom emigrantu, jer kako demografski razvoj teče, imamo sve više i više starih ljudi za čije se penzije ne bi moglo izdvajati iz fonda ako bi bilo sve manjeg broja zaposlenih. Ovaj raskorak mogu da upotpune samo emigranti, posebno oni koji su kvalifikovani i dobro zarađuju. Za njih ima dovoljno posla. Za razliku od SAD-a i Kanade, kod nas još uvijek nema zakona koji reguliše priliv stranaca. Stoga i dalje primamo mnogo siromašnih emigranata koji napuštaju svoje domove, jer tamo ne nalaze nikakav posao. Ako nisu kvalifikovani, neće naći posao ni u Njemačkoj.
Ulrich Kalbitzer
