Prije nekoliko sedmica u Lozani je postignut sporazum između Irana i pet stalnih članica Savjeta bezbijednosti UN-a i Njemačke, kako bi se spriječilo nuklearno naoružanje Irana. Nasuprot tome, sankcije protiv Irana su podignute. Ovome je prethodilo 12 godina teških pregovora, prije nego je sporazum u Lozani stupio na snagu, a potrajaće još neko vrijeme. Dakle, stvar je izuzetno teška.
Činjenica je relativno jednostavna. Izrael vidi da mu je zaprijećeno nulearnom bombom i zato je mobilisao svjetsku javnost, da se suoče sa ovom opasnošću. Javlja se sumnja da li je to pravi razlog da Iran napadne Izrael nuklearnim oružjem, jer bi to smjesta značilo sopstveno uništenje kroz izraelski i američki kontra napad. Jako puno se sugeriše da Izrael zadrži svoj nuklearni monopol i da tako može da prijeti drugim zemljama, a da pritom sebe ne ugrožava. Pored toga, izraelskoj desnici uvijek treba spoljni neprijatelj kako bi mogli da se predstave kao spasioci prijeteće opasnosti.
Amerika i ostale nuklearne sile u Savjetu bezbijednosti Ujedinjenih nacija žele da se posvete sprečavanju širenja nuklearnog oružja, da bi zadržao svoj nuklearni monopol, kao i da ograniči opasnost od nuklearnog rata manjim nuklearnim silama. Od 1970. godine postoji ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja, koji je potpisan od strane 191 države i nadgledan od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču. Ipak, kako su Sjeverna Koreja, Izrael, Indija i Pakistan stekli nuklearno oružje, pa se nameć pitanje zbog čega Iran ne može da ga posjeduje.
Razlog za postavljanje Irana u prednji plan nasuprot Zapadu leži u skoro stogodišnjoj vladavini Engleske, a kasnije i SAD-a. S jedne strane radilo se o regionalnoj hegemoniji, a s druge strane o eskpoataciji naftnih derivata. Štaviše, zemlja je bila okupirana od strane Rusa i Engleza da bi se obezbijedile novčane naknade SAD-a za Sovjetski savez. Od 1951.godine iranska naftna industrija je nacionalizovana, amerikanci su dvije godine kasnije srušili vladu Mosadeka i doveli svoje mezimče, šaha, ponovo na vlast. Tek 1979. godine su se Iranci zahvaljujući Ajatolahu Homeiniju osjećali kao gospoda kod svoje kuće. Politika blokade SAD-a protiv Irana koja je počela u Hladnom ratu i imala je svoje utemeljenje u gubitku sfere uticaja na južnom obodu Sovjetskog saveza, kao i gubitak naoržanja i kvalitetne nafte. Pored toga, Sjedinjene američke države su u Iranu vidjele prijetnju drugim dobavljačima nafte, kao što su Irak i Saudijska Arabija.
Lekcija naučena u Lozani je da prijateljstva ne traju vječno ( tako malo, što možete vidjeti na primjeru prijateljstva SAD-a i Izraela), kao i to da ekonomske sankcije imaju efekta, jer bez toga Iran sigurno ne bi promijenio svoj smjer. A Berlin ima to zadovljstvo da još jednom može da učestvuje u svjetskoj politici.
Ulrich Kalbitzer
