1. Aju Utami
„Živim na drugačiji način od onog koji društvo očekuje“, kaže Aju Utami (naslovna fotografija), zvijezda indonežanske književne scene. Ona krši norme i ne želi da ispuni očekivanja ni u privatnom životu ni u knjigama. Rođena je 1968. na zapadnoj Javi. Prvi roman je objavila 1998. pod naslovom „Saman“, koji je postao bestseler. Za nekoliko mjeseci prodalo se 100.000 primjeraka i to u zemlji u kojoj izdavači rijetko štampaju prvo izdanje knjige u tiražu većem od 3.000 primjeraka.
Književnica u ovom romanu otvoreno govori o seksu i otporu protiv vladajuće klase. Za neke je to bio skandal, a za druge književna senzacija. Tri godine kasnije objavljen je i nastavak prvog romana pod naslovom „Larung“. I ta knjiga je bila uspješna. Od tada ova indonežanska književnica ne prestaje da piše romane, scenarije i eseje.
Kao i mnoge njene kolege u Indoneziji, Aju Utami radi kao novinarka. Za vreme Sukarnove diktature bio joj je zabranjen rad. Sve do danas ona u svojim knjigama tematizuje političku prošlost Indonezije. „U mom životu je sve puno političkog, moje pisanje, moj rad u kulturnom centru Salihara. Pa i moj privatni život.“
2. Doroteja Roza Herlijani
Ono što je Aju Utami za prozu to je Doroteja Roza Herlijani za poeziju. Njene pjesme govore o ženskoj seksualnosti, tijelu, ali i o nasilju koje žene trpe. Ipak, u njenim tekstovima se često muškarci moraju povinovati dominantnim ženama. Na njemačkom je objavljena njena poezija pod naslovom „Pokloni mi sve što muškarci nemaju“. Ipak, ona ne želi da je označavaju kao feministkinju. Njoj je važnije da podari glas onima koje ne čuju.
Lirika u Indoneziji ima dugu tradiciju, mnogi poznati pesnici kao što je Agus R. Sardžono, prepjevali su pjesme Getea, Rilkea ili Brehta na indonežanski. Uz Doroteju Herlijani trebalo bi spomenuti i osamdesetjednogodišnju Tuti Herati koja spada u prvu generaciju aktivistkinja koje su povele borbu za ženska prava. Ona se u svom djelu bavi ulogom žene u indonežanskom društvu na ličan i oštrouman način.
3. Laksmi Pamuntjak
Kad se u Indoneziji pokrenula javna rasprava o smrtnoj kazni ova pjesnikinja je podigla svoj glas: „Nama, Indonežanima, je izgleda dobro znana podrška smrtnoj kazni. Naime, nakon Sukarnovog vojnog udara 1965. Počeo je lov na (navodne) komuniste. Za samo nekoliko mjeseci ubijeno je po procjenama oko milion ljudi“, napisala je pjesnikinja u Gardijanu.
Njen roman „Sve boje crveno“ tematizuje to vrijeme. Ona smatra da je njena dužnost da pišući utiče na mišljenje ljudi o takvim događajima. „Ne pretpostavljam da jedna knjiga može promeniti svijet. Ali može se doprijeti do pojedinih ljudi.“
4. Lejla Čudori
Masovne zločine protiv komunista tematizuje i ova književnica koja je za vrijeme tih događaja 1965. imala tek dvije godine. Kao novinarka i književnica sada oštro kritikuje odnos prema sjećanju: „Vlada nije zaista prihvatila to što se dogodilo. Ona poriče i prećutkuje to što se zbivalo.“
U romanu „Pulang“ – to je indonežanska riječ za „Povratak“ – književnica želi da prodrmusa javnost i da ukaže na to da tadašnji događaji imaju posledice sve do danas.
5. Linda Kristanti
Ova hrabra novinarka i književnica redovno je odlazila u indonežansku provinciju Aćeh, gdje su vladali šerijatski zakoni. Pisala je protiv nadiranja islamista i kada su njene muške kolege odavno počele da zaobilaze to područje, i to u zemlji gdje ta radikalna ideologija neprimijetno osvaja sve više prostora.
Eseje i reportaže o toj temi okupila je u knjizi „Nemoj da pišeš da smo teroristi“. U intervjuima sa predstavnicima najrazličitijih vjerskih i etničkih grupa vidi se da svako od njih ima sopstveno, specifično opravdanje za nepravdu i samovolju.
6. Devi „Di“ Lestari
Sama je štampala svoju prvu knjigu – kao poklon za 25. rođendan. Potom je počela da prodaje svoju knjigu u šoping centrima Džakarte. Za svega četrdesetak dana prodala je svih 3.000 primjeraka. Danas su njene knjige među najprodavanijim u Indoneziji, a posebno ih rado čita mlađa publika.
Osim serije romana, ova tridesetdevetogodišnja književnica napravila je karijeru i kao pjevačica, izdavši jedan album, a režirala je i filmove po sopstvenim knjigama.
7. Andrea Hirata
Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih autora u zemlji napisao je autobiografske romane „Dugina trupa“ i „Sanjar“, koji su postigli međunarodni uspjeh. Radi se o modernim indonežanskim bajkama. Siromašni mladić dolazi trudom i uz malo sreće do uspjeha na univerzitetu. To je nekim kritičarima previše sladunjavo, ali publici se te knjige sviđaju.
Do sada je predstavljeno šest žena uz jednog muškarca, što je tipično za aktuelnu indonežansku književnost, ako zanemarimo autore „islamskih“ romana sa religiozno-muslimanskom pozadinom. Međutim, u Indoneziji i kritičko pisanje ima tradiciju. Da podsjetimo na značajne autore koji su prokrčili put današnjim generacijama.
8. Pramudja Ananta Tur (1925-2006)
Da je neko iz Indonezije dobio Nobelovu nagradu za književnost onda bi to vjerovatno bio Pramudja Ananta Tur, koji je preveden na 37 jezika i više puta nominovan za Nobelovu nagradu. Njegov život je bio stalna borba. Prvo su ga zatvorili Holanđani u vreme svoje kolonijalne uprave zbog „antikolonijalnog mišljenja“. Potom ga je Sukarno uhapsio zbog jedne knjige. 1965. je kao simpatizer komunista zatvoren bez sudskog postupka a potom i protjeran u ozloglašeni ostrvski zatvor Buru.
Tu je nastala njegova Buru-tetralogija: „Vrt čovječanstva“, „Dijete svih naroda“, „Tragovi koraka“, „Kuća od stakla“. Glavni protagonista je plemić sa Jave koji se bori protiv holandske kolonijalne vlasti. I autor koji je stvorio taj lik cijeli život se borio protiv državne sile. Pred smrt je rekao: „Gledao sam na to kao na neku vrstu sportskog takmičenja, nisu uspeli da me pobijede.“
9. Mohtar Lubis (1922-2004)
Njegova knjiga „Sumrak u Džakarti“, objavljena 1963, bila je prvi indonežanski roman koji je preveden na engleski. U Indoneziji je roman objavljen mnogo kasnije, kada je doživio međunarodni uspjeh. Danas se smatra da je to jedno od velikih dela indonežanske književnosti. Lubisova biografija je poput biografija mnogih njegovih kolega: bio je novinar, više puta je zatvaran i uprkos tome, kao autor se i dalje borio za svoja uvjerenja.
10. Vilibrordus Surendra Rendra (1935-2009)
Bio je multitalenat na kreativnoj sceni – pjesnik, umjetnik performansa, pozorišni autor, glumac i režiser. Njegova djela su kritika društva a uzore je tražio u klasicima iz antike, Šekspiru i Bertoldu Brehtu. Čestu su njegovi komadi zabranjivani, ali kada su izvođeni onda bi dolazile hiljade ljudi. On je dao nove impulse indonežanskoj pozorišnoj umjetnosti, ali je zbog svog umjetničkog angažmana bio zatvaran. Njegove inscenacije i njegova lirika su svjetski poznati. Putovao je svetom, nastupao, upoznavao svjetske književne veličine kao što je Ginter Gras. Naposletku, smirio se na jednoj farmi u blizini Džakarte gdje je osnovao pozorišni kolektiv „Bengkel“. To je do danas inspiracija za mnoge glumce i umjetnike.
Izvor i foto: dw.de
