Godinama unazad hodao sam ivicom stvarnosti, između svagdašnjeg života i davnih snoviđenja. Moj grad me vrlo malo sretao. Trudio sam se i trudim, da ni ja njega ne uznemiravam. Neka spava. Nijesmo u nezboru, tek tako s razlogom čini mi se, zasitili smo se jedan drugoga. I vrijeme je najavljivalo nevrijeme i druge ljude, druge standarde. Počeli smo se, bogu hvala, otarašavati nezamjenjivih, i jednog sistema koji je nametao nezamjenjive, čak opet ponovio i prisvojio maksimu krvavih revolucija ,,Bog je mrtav”, koja ga je za kratko vrijeme maltene izbrisala s političke mape. Jednostavno, kad vas se zasiti sredina, pa i manje njene ćelije, obostrano je zdravo povući se. Ići loviti leptire, orezivati mladu baštu, osloboditi svoje težine sve što te je kontaminiralo, ili možda nepažnjom i nesmotrenošću ti njih. U tom galimatijasu sa pitanjem ,,ko je kriv?”, optužio si sebe. Priznao krivicu da je tvoja dimenzija drugačija i nevidljiva pogledu sredine, kolektiva, prijatelja, moguće i porodice. Šta čini krivac? Ide služiti kaznu, popraviti se, odmetnuti se put drugih novih svjetova ili starih, divnih, zavičajnih, koje je svojom egocentričnošću zapostavio i zaboravio. Htio je krivac od materijala bez duše praviti ljude, od olova zlato, od sebe savršenstvo…Ništa nije uspjelo. Bezdušni materijal je ostao tamo gdje je i ranije bio, olovo uglavnom u prodavnici ribolovačke opreme, savršenstvo je klonulo shvativši svoju nezrelost, nedorečenost, naivnost , na kraju istrošeno besomučno i krvnički rasipanom empatijom. Kada jedinka tako oboli od boljke koja se legitimiše dijagnozom – razočaranje, mora potražiti vidare i neke svoje romanije ,,pune dobrih trava za krvave rane i žestoke muke”, kako je sjajno svoje ,,Odmetanje” definisao Vito Nikolić. Da, poslije svega trebali su novi vidici, novi iskreniji ljudi i naravno zemlja da sve to izvuče i da novog roda.
Sada tek tumačim kako izgleda ta dimenzija iz drugog ugla? Dok si liječio svoje rane da li si znao za tuđe? Da li si ostavio drugove i da li si ikog osim Peka pitao ,,Kako mu je?”. Odgovorio bi dragi i kako reče njegova Ana na sprovodu ,,sjajni Peko” – ,, bolji je, može on, Miladin je to”. Ali želje dragih ljudi često su kao buka navijača, džaba sve, ako rezultata nema…Takva je otprilike navijačka želja izlazila kroz riječi njegovog sinovca.
Osim školske učionice i odnosa učenika i strogog profesora, naše sretanje se do desetogodišnjice mature desilo samo jednom i pričam ga : ,,Odisej “ je bio čudesni kafe na Gornjem Mojkovcu, energija, mladost i ljepota. Po prvi put kod nas ,,Montenigersi”, ,,Modelsice”, Marina Perazić, Ivan Gavrilović i mnogo još aktuelnih i atraktivnih likova sa vrha muzičke pozornice tog doba. Da i naravno, književne večeri, poetska druženja, mali dom kulture u jednoj kući i na jednoj terasi. Iz tog vremena punog mladosti, elana, zaljubljivosti, izolacije i sankcija, divljačkih racija i za današnje uslove nevjerovatne brojnosti omladine, pa i stanovništva uopšte, izniklo je i rađalo se poetsko pero sa pripremljenom zbirkom poezije naslova ,,Iznad vrhova”. Moj duhovni mentor pa i poetski učitelj bio je pokojni Dragiša Madžgalj. Čovjek blage naravi i tihe ali mnogo smislene riječi, poznati i priznati pjesnik i tog i prijašnjeg SFRJ vremena. ,,Mana mu bijaše” uska pripadnost ,,Narodnoj stranci”, tik do vrha tadašnje partije, velikim ugledom kod njih, a bila je to i kuća u koju je Mitropolit maltene mjesečno dolazio.
Odštampana knjiga ,, poslije dvadeset godina” kako je Dragiša tad na pozivnici i u novinama obznanio, ,,prvi mladi čovjek iz Mojkovca objavljuje knjigu”! Događaj! Odisejevci na stotine jedva čekaju promociju u Domu kulture. Energija i nestrpljivost oko promocije na vrhuncu. Pođem u moju školu da nalijepim plakat, gospođa u kabini dežurnog saopšti ,,morate poći kod direktora”. Ajde kukavče! Prelomi i to kad si knjigu napisao! Nema druge, kod direktora. Kucanje, poziv, ulazak. Dobar dan i pojašnjenje da sam objavio knjigu. Da bih volio obavijestiti moje bivše profesore i sadašnje učenike da se ,,tad i tad” održava promocija. Strašni čovjek sa brkovima Vuka Mandušića ili sličnim, spušta naočari da me podozrivije pogleda i odgovara ,, Naš si učenik. Iako si član druge partije (zaključak, druženje sa Madžgaljem), možeš nalijepiti plakat”. I taman da se izvučem iz kancelarije korak nazad, opet za kvaku i već iskoračio, a iza mene zvonki glas ,, I Ćoriću, čestitam ti objavjivanje knjige”! To je bio on i njegov stil jagnjeta u vučjoj koži, melemnog čovjeka sa krutom maskom. Sva ekipa Udruženja književnika CG sa Budom Dubakom, Ratkom Deletićem, nezaobilaznim Dragišom i drugima u šoku na promociji – krcata sala! Dobaci Dubak ,,ovo sam do sada samo doživio na promociji Vaska Pope u Beogradu”. To je bila davna 1996.godina. Sjećam je se kao jučerašnjeg dana. I njegovog dragog lika i brkova nad meklaudkom sa promocije…
Iste godine osnivam Mojkovačke novine, odmah potom i Radio Mojkovac. Dijelila nas je ista ograda, a zbližavale slične strasti. Prvenstveno ljubav prema knjigama. Od te, 1997.godine, do godinu ili dvije prije korone, Brko i ja smo makar svake druge godine zajedno išli na beogradski Sajam knjiga, nerijetko dijelili iste apartmane, u više navrata i naš Pekan sa nama. Kakva sjećanja! Mnogo je volio kartašku igru betel. Pozvao bi, upitao koga imamo i onda skupljam ekipu. Ravnjak i posebno društvo. Sa koliko strasti, pomenuli su to govornici na njegovom ispraćaju, bi se prepustio toj igri. Znali smo u tom zanosu dočekati i praskozorje. On je i usput analizirao šta bi bilo da sam podigrao krstu umjesto kupe? Bilo je zadovoljstvo biti u njegovom društvu.
Turbulentna vremena koja su preživjele naše, njegova generacija i sve između, nepojmljiva su današnjim naraštajima. I Bogu hvala da je tako. Nevolja zbliži ljude! Stotinu puta jače nego bogatstvo ili interes. Tu se otkrivaju naravi i karakteri. Stari su govorili,, trebaš pojesti vreću soli sa nekim da bi znao ko je?”. So nijesmo koristili previše ali jesmo po drugarsku čašicu rakije, razvlačili razgovore i rasprave duboko u ponoć. Politika je, uostalom kao i sada, mrvila prijateljstva, kumstva čak i rodbinske veze. Otuđili smo se. Moji pogledi bili su življi, vreliji, tražii su akciju ,,grad umire”, njegovi staloženji, iskustveniji i sada vidim potpuno utemeljeniji. Vrcale su varnice i nekako tiho, kao sam od sebe, nastupio je period tihovanja. Prostor koji sam ispunjavao nadomjestili su neki drugi ljudi i neka druga energija. Vjerovatno bolja, kreativnija i posvećenija gradu. Kao i s početka priče, otišao sam. Opet je prošlo neko vrijeme, penzionisao se. Uželio sam se tog čudnog spoja decibela i nježnosti, rasprava o živom Bogu kako sam mu govorio da bi na kraju iscrpljen priznao ,,ima nešto”, ništa manje vjerujući od mene ali čuvajući to u sebi, svojoj intimi kako sam zaključio. Vjerujem ispravno.
Brko je bio uspješan društveni djelatnik. U više mandata biran je za direktora Srednje škole ,,Vuksan Đukić“ u Mojkovcu, za poslanika u Skupštini Crne Gore,ali najveći pečat ostavio je kao predsjednik opštine Mojkovac. Višemjesečne neizmirene plate sveo je na redovna primanja, formirao potpuno novu administartivnu upravu sa više sekretarijata, osnovao Turističku organizaciju, Službu zaštite i spašavanja, Dnevni centar i drugo. Kada je preuzeo lokalnu samoupravu naša opština imala je samo jedno vozilo i to ladu nivu bordo boje. Ostavio je trag kao prvi čovjek grada u tom petogodišnjem mandatu.
Želio sam ga na čelu savjeta ustanove u kojoj sam službovao, ne sluteći šta nas i kakvog posla očekuje. Bio je naravno i iskustvom i kapacitetima dorastao tome i učio me i konačno naučio da ne vjerujem nikom! ,,Svaku nevolju će ti donijeti samo ljudi”, govorio je. Poslije mora sjednica, zaključaka, izrade pravilnika, na jednoj od zadnjih sjednica onako umorenim i istrošenim glasom dajem svoju optimističnu verziju, a on me prekide i kao iz topa : ,,Ti kada si u pitanju, uvijek polazi od najgore opcije”. I tu je bio u pravu! Prihvatio sam tu maksimu kao moje životno pravilo, temelj sa kog krećem u neke nove planove i snove. Opcija ispod koje nema dalje i potom stepenik po stepenik. Njegova podrška je bila nešto što nikada neću zaboraviti. Njegova ljubav koju je imao i nikada pokazao, nešto čega ću ostati željan. Samo jedna od njegovih mjera podrške prvenstveno meni, pa ustanovi koju sam predstavljao bila je da na prvoj sjednici članovi tog savjeta potpišu da se odriču mjesečnih naknada u korist ustanove. Svi su to uradili. Ta ušteđena naknada za četiri godine puta mjesečni iznos današnje, premašivala bi više desetina hiljada eura. Zanimljivo je da to nikada niko nije pomenuo iz lokalne samouprave, niti neko drugi i zahvalio tadašnjem savjetu te ustanove na ekonomičnom poslovanju i uštedi velikih sredstava. To je bio samo jedan od njegovih poteza da uštedi što je moguće više u korist zajednice, ustanove, države.
I sada s nevjericom prelistavam more zajedničkih potografija. Što urađenih s celuloidne trake i onih drugih u lap topu, telefonu. Čuvam ih. Suza kao da je krenula, vraćam je nazad. Za herojima se ne plače!
Bio je harizma, blagost, empatija. Bezbroj puta šetamo podgoričkom ili beogradskom ulicom, pritrčavaju oni mali tamnoputi mangupi za sitniš. Svakom daje! Nema pružene, a prazne ruke nazad.
Otišao je veliki čovjek, drug, prijatelj, profesor, učitelj. Moje odmetanje u ovom slučaju imalo je drugu pozadinu, kao odlazak u Šaolin ili na Svetu Goru. Da ozdravim od ljudi, izliječim se od sebe. Moji bezbrojni pogledi put Andromede, Velikog i Malog medvjeda, crvene planete, razgovori sa mojim priviđenjima i utvarama, stoljetnim hrastovima i vrbama odvukli su me toliko daleko i duboko da sam zaboravio i ljude i vrijeme, koprcao se u društvenom životu koliko sam nuždeno morao i odmah se odmetao u moje poljane. Opet sam ostavio prazninu. Nijesam ni osjetio da su godine prohujale kao treptajem. Od korone su već četiri! Bože dragi, vrijeme nosi sve. Sada bolno vidim i osjećam, nosi i život! Život dragih i voljenih ljudi. Pamtiću zauvijek njegov djetinji, iskreni osmjeh , poluskriven bujnim brkovima. U najtmurnijem danu sa munjama i gromovima, taj osmjeh nam je donosio vedrinu u društvu, na terasi Gradske kafane, Knez Mihailovoj. Želja mi je bila da na festivalu u Dolini, bude sa nama i da se pročita njegova pjesma, dvije. Sudbina je odredila. Ove godine, Bože zdravlja posebna nagrada Festivala koji će okupiti pjesnike iz petnaest zemalja nosiće ime Miladina -Brka Mitrovića. Nijesam mu mogao drugo dati osim čistu prijateljsku ljubav i poštovanje davnog učenika prema svom profesoru.
Možda bi za druge popononoće sate odložio retke za ovu posvetu ali dok su trajali govori pred njegovom vječnom kućom, prišao je bratu Bobu i meni, uz srdačne zagrljaje još jedan Brkov drug iz susjednog Bijelog Polja. Građevinski preduzetnik Lale Kljajević. Kao da je pao s neba, niotkud se stvori čovjek. U odlasku sa sahrane, pričali smo naravno o njemu i Lale u tih desetak minuta koliko smo bili zajedno saopšti : ,,Znam da ste imali nesporazuma ali on te je obožavao”. Ta rečenica mi se sada ponavlja i bez prestanka zaliva moju veliku žal da raste do neprebola za dragim čovjekom. Toliko smo imali rasprava i tema netaknutih. Toliko svjetova neotkrivenih. Sada ih je sve pokrila ta gnusna mermerna ploča koja skriva njegovo krhko tijelo ali znam da je njegov divovski duh ustao i vinuo se nad humkom i iznad Stevanovca ! Kao Bodlerov Albatros krstari nad ovom našom mojkovačkom kotlinom čekajući četrdeseti dan i otvorena vrata rajskih vrtova da ih uređuje i slaže uz staze kojima hodaju besmrtni kao njegove ruže u dvorištu Srednje škole, ili one davne u gradskom parku za vrijeme svog mandata…
Otišao je u nezaborav veliki čovjek.
Vječnaja pamjat, Miladine – Brko Mitroviću !
piše: Rodoljub Ćorić
Otvaranje MFJ 2010.g. 
Otvaranje MFJ 2010.g. 
Sa Dadom Topićem MK Ljeto2008.g. 
Brko i kćerka Nina 
Knez Mihailova 
U Beogradu 
Sa osnivanja STK ,,Mojkovac“ čiji je bio predsjednik . Osvojene tri titule. 
