Kuće bez krovova, zapuštena polja, zatvorene konobe… Iako hrvatski turizam ove godine bilježi rekorde, mnoga sela, prije svega ona u unutrašnjosti hrvatskih ostrva, sve su praznija
Brusje, Velo Grablje, Malo Grablje, Selca, Vrisnik, Pitve, Vrbanj… Ako niste sa ostrva, odnosno sa otoka Hvara, ti toponimi vam ne znače ništa. Ali za mjesta poput Hvara, Starog Grada ili Jelse svi su čuli, barem kao za turističke destinacije jednog od najljepših hrvatskih ostrva.
Hvar je najveće mjesto na ostrvu, ali nije uvijek bilo tako. Naime, promjena načina života, posljedice globalizacije i turizam, promijenili su, ne samo demografsku sliku cijele Hrvatske koja se godinama „naginje“ na obalu i prijeti da će da se „prevrne“, već se isti proces u svom mikro-obliku ponavlja i na ostrvima.
Iznenađuje činjenica da je početkom 20. vijeka Vrbanj bio najveće mjesto na ostrvu, veće čak i od samog Hvara. U vremenima prije turizma, ostrvo je bilo bogato iz drugih razloga: loza i maslina bile su glavni prihod i preživljavalo se, a u nekim slučajevima čak i bogatilo, radom u polju.
Danas sela u unutrašnjosti zjape prazna. Kuće bez krovova, zapuštena polja i zatvorene konobe samo su jedna strana priče. Stare kamene kuće u napuštenim selima mogu da se kupe po povoljnijim cijenama od onih na obali, pa ih oni koji imaju kapital obnavljaju kao ljetnje rezidencije što selima daje pomalo čudan izgled. Jedna kuća s novim crvenim krovom i sveže obojenim kapcima na prozorima, kuća do nje s urušenim krovom i praznim oknima, pa opet jedna obnovljena i dve propale. Sela dobijaju „krezubi“ izgled.
Konobe pune, ali nema novca
„Ja nikad nisam bio član partije, ali za vrijeme komunizma je bilo deset puta bolje. Danas ne možeš da živiš od polja. Možeš da imaš punu konobu, a nemaš djeci za hljeb. Nekada je otkupljivano i pošteno plaćano. Danas ‘otkupljuju’, ali ništa ne plaćaju“, kaže 85-godišnji Petar Jeličić iz Brusja – sela koje je nekad brojalo više od hiljadu stanovnika, a danas još jedva 160.
Brušani su imali 16 uvala pod svojim posjedom. Radilo se, ali i živjelo, kaže još uvek lucidni Petar koji pamti bolje dane svoga sela. Na klupi u debeloj hladovini nabraja ko je sve otišao i kada. Prvi talas emigracije dogodio se 1912. kada je filoksera uništila lozu i kada je zavladala glad. Trebalo je pola vijeka da se demografska slika oporavi, a onda je krenuo drugi talas iseljavanja 60-ih godina prošlog vijeka.
Malo Grablje danas je potpuno pusto selo i izgleda vrlo atraktivno kao turistička destinacija i mesto „zamrznuto“ u vremenu. Ali sudbina sela zapečaćena je još od 1971. kada su ga napustili zadnji stanovnici. Susjedno Velo Grablje, prema popisu stanovnika iz 2001. godine, broji 21-og stanovnika, a danas ih sasvim sigurno nema ni toliko.
Maja Matković, sutkinja sa Hvara i sama porijeklom iz Brusja kaže da su joj i ujak i ujna iselili u Australiju 60-ih i 70-ih godina. „Nije to samo emigracija u druge zemlje, dobar dio onih koji su završili fakultete nikada se više nisu vratili jer na ostrvu nema posla za njih. Nekada su postojala radna mjesta za visoko obrazovani kadar, ali Hvar više nema ni inspektora rada, ni sanitarnog, veterinarskog, pa čak ni turističkog inspektora“, kaže Maja Matković.
Prema njenim riječima, možda je najveća „seoba“ iz unutrašnjosti ostrva – ona prema obali. S počecima turizma, najveći broj Brušana preselio se u Hvar i prebacio na poslove u vezi s turizmom. Maji Matković to je još manje drago: „Postali smo ostrvo konobara i kuvara, za ljude sa diplomom nema posla.“
Vrbanj koji je nekad bio najveće naselje na otoku i imao više od 1.600 stanovnika, danas ih ima jedva 450. Oni koji su ostali na zemlji dodatno su osiromašeni hrvatskom verzijom „kapitalizma“. Miko Matković koji je vinarijama prodavao svoje grožđe od 2009. do 2014, nije za to dobio ni kune. „Nudili su nam zauzvrat neka zaštitna sredstva i đubrivo, ali to ne može da se jede, niti od toga mogu da se plaćaju računi. Vinarije je u predstečajnoj nagodbi i taj novac sam otpisao“, kaže Miko i dodaje da u selu ima ljudi kojima su ostali dužni i stotine hiljada kuna. Ipak u Vrbanju se nadaju boljim danima. Ima dosta porodica s troje i više djece, pa u selu postoji i vrtić. Relativno su blizu i Jelsi i Starom Gradu, pa postoji nada da će situacija da se popravi.
Propali pokušaji povratka
Umiranje ostrva iznutra ponavlja se u svim selima koja nisu na obali, Selca kod Starog Grada nekada su brojala preko 180 stanovnika, danas ni dvadesetak. Dol je sa preko 800 stanovnika početkom 20. vijeka pao na jedva tristotinak, a slične brojke važe i za Vrisnik, Pitve ili Svirče koje se sa nekadašnjih skoro 900, danas dobro drži sa 400-tinak stanovnika, prije svega zahvaljujući dvijema vinarijama i uljari za preradu maslina.
Iako je bilo pokušaja da se brojna emigracija vrati u sela na otoku, svi su propali. Još 1946. došla je „delegacija“ iz Argentine koja je htjela da uloži novac u ribarske brodove, vinarije i uljare, ali im je tadašnja vlast rekla da mogu to da urade, ali da nema više privatne svojine i da će sve postati „državno“, pa su se okrenuli i vratili u Argentinu, kaže Petar Jeličić iz Brusja dok sjedi sam na klupi u hladovini posmatrajući pusto selo. „Oni koju su otišli, srce je vuklo nazad, ali njihova djeca su tamo rođena… Sada je kasno, niko se neće vratiti“, kaže Petar zagledan u prazne prozore svog sela.
Izvor: Vuk Tešija, dw.com
