Na 800 kvadratnih metara smješteno je 40 malih radnji, a arhitekta Ranko Radović majstorski je sve „spakovao“ tako da ,,Zanatsko boemsko umjetnički centar“ izgleda kao mali grad. Posle više od četiri decenije koliko postoji – prijeti mu katanac
„Zanatsko boemsko umjetnički centar“ otvoren je devetog septembra 1970. godine i privremeno lociran u srcu Beograda, između Mačvanske i Mekenzijeve ulice. Stare zanatljije koje su se tih dana smjestile u drvene dućane, sve građene u obliku saća, vjerovatno nisu ni sanjale da će i danas, gotovo pola vijeka kasnije, ovo i dalje biti jedno od rijetkih mjesta koja kriju duh onog Beograda o kojem su mlađe generacije imale priliku samo da slušaju.
Nedugo nakon izgradnje, ovo beomsko mjesto dobija naziv „Gradić Pejton“ koji se i dalje drži – isto kao i drvene radnjice. Spolja zanatski centar izgleda sasvim obično, pa čak i neugledno, ali prelazak iz uvek bučne i prepune Mekenzijeve u zanatske sokake najbolje je uporediti sa onim osjećajem kada na prepunoj plaži zaronite glavu u vodu. Sve je odjednom sasvim drugačije i šarm stare prestonice se oseća u svakom ćošku. Vrijeme je ovdje zaista stalo.
Radionice pečatoresca, obućara, šnajdera, frizera, fotografa, apotekara, te nekoliko kafana – sve nanizane jedna do druge, rade. Skromno, ali rade. Nažalost, ista sudbina nije zadesila i kućicu u kojoj je do nedavno bio stakloduvač, valjda jedan od poslednjih koji je pravio predmete po nacrtu mušterije. Isto tako, nestalo je i na desetine drugih zanatlija, pa na vratima zatičemo katance – tužan podsjetnik da od zanata rijetko ko može da zaradi dovoljno da plati kiriju na Čuburi.
Pečatorezac Slobodan Antonijević jedan je od onih koji godinama u drvenoj kućici njeguju zanat. On od 1989. godine drži radnjicu i sa sjetom se prisjeća kako je nekada davno sve, ipak, bilo drugačije.
– Ovde se neguje taj porodični duh, ali ljudi rijetko zalaze. Dolaze samo kada im nešto konkretno treba, niko ne dolazi tek tako da prošeta, kao po tržnim centrima. Zbog visokih cijena kirije mnogi su riješili da napuste radnje, a prije 20 godina je ovdje vrvjelo od ljudi. Dolazili su da završe posao, ali i da popiju po koju i ispričaju se – kaže Slobodan, dok završava pečat za mušteriju koja sjedi pored.
Dok šetamo „ulicama“ koje je najbolje poznavao pjesnik i jedan od poslednjih boema Vračara Slobodan Marković, poznatiji kao Libero Markoni, više je nego jasno zašto se 2010. godine pobunila čitava Čubura kada su željeli da sruše Pejton kako bi na njegovom mjestu digli garažu. Na 800 kvadratnih metara smješteno je 40 malih radnji, a arhitekta Ranko Radović (koji, pogađate, takođe ima svoj trg u ovom gradiću) majstorski je sve „spakovao“ tako da zaista izgleda kao mali grad.
– Prednji dio je sagrađen sedamdesete godine, a zadnji dio je dovršen dvije godine kasnije. Ima tu još starosjedelaca, a neke radnje drže druga, pa i treća koljena Čuburaca. Međutim, grad ništa ne ulaže, a ni mi ne ulažemo jer ni sami ne znamo da li ćemo ovdje biti još pet dana, pet mjeseci ili pet godina – kaže naš sagovornik.
Iako centar nikome nije donio veliku zaradu, svi ga ljubomorno čuvaju, više kao dio tradicije. Tako je, iste te 2010. godine, pokrenuta peticija za očuvanje Pejtona, koju je do danas potpisalo preko 50.000 ljudi. No, kada su te godine naše kolege posjetile Gradić, zatekle su pune stolove u kafanama i otvorene radnje – kao kontrast tome, nas su dočekali katanci. Katanci, i duh starog Beograda kao neki zloslutni znak da bi nekad veseli Gradić Pejton zaista mogao da postane samo grad duhova.
Izvor: Lj. Krstić, 24sata.rs
