Foto: geocities.ws
Doktor Petrović je jutros u redovnoj viziti rekao kako ću najvjerovatnije biti otpušten iz bolnice „Sveti Sava”, ovdje u Kninu, gdje sam prikovan za bolničku postelju već više od nedjelju dana. Sjutra ću napokon skinuti gips, tj. oni će ga skinuti sa moje noge, i živote: vraćam ti se.
Pogledao sam gips na nozi i, osjetivši više bol u sjećanju nego li u nozi, probudi mi se sjećanje kako sam zaradio povredu, a sa njom i bolnički tretman .
Sve je počelo sa ponudom Prirodnjačkog društva da, za njihovu studiju, o bjeloglavim orlovima prikupim podatke o njihovim staništima u Dinarskoj oblasti. Posao koji će me barem na neko vrijeme udaljiti od gradske vreve, a trebao bi biti i dobro plaćen ( tako sam mislio). Nedugo zatim krenuo sam put Dinarskog masiva, pokrenuvši događaje koji će unijeti strahovite promjene u mom životu.
Jednog od sunčanijih jutara stigao sam pod vrleti Dinarskog masiva. Moja čula su bila zapljusnuta ljepotom neviđenih prizora. Svuda oko mene prostirala se nedirnutost kraja, drveće je živjelo i umiralo prirodnom smrću, ne strahujući od sjekire u ljudskoj ruci . Osjećaj života koji buja unaokolo, natjerao me je da zaurličem primalnim krikom pračovjeka , a krik uhvaćen jekom otplovi niz strmine, još dugo se čujući. Ulogorih se u maloj hrastovoj šumici nadomak stijena. I prvo što zapazih, gore visoko u stijenama, veliki broj orlovskih gnijezda, iz kojih su se put nebesa upućivali njihovi veličanstveni gospodari. Zadivljen njihovom brojnošću, u sebi ovo mjesto nazvah Orlovac.
Nakon par dana provedenih u netaknutom okruženju, primijetih da se šuma i njeni stanovnici lagano navikavaju na moje prisustvo, uvidjevši da za njih ne predstavljam opasnost, slobodno su nastavljali svoj svakodnevni život, a noću su me budili šuškanjem po odbačenim ostacima od mojih obroka.
Obavih najneophodnije pripreme za svoj zadatak i uključih se u posmatranje orlova. Posmatrao sam ih veći dio dana, bilježeći njihove primjerke i navike. Ustajuć,i jednog jutra sa dolaskom prvih kapljica kiše, na jednom od najvećih visova, spazih ljudsku priliku. Nisam povjerovao, misleći da je to trik mojih opažaja, ali dolazeće jutro je potvrdilo. Visoko gore na stijenama nalazio se čovjek, koji je sjedio na stjeni, čekajući.
Prizor me je zatekao i nisam znao šta da radim. Možda je planinar, možda je povrijeđen, rojila su se pitanja mojim mislima, ali bez ikakve smislenosti za odgovor i rješenje viđenog prizora .
Taj dan sam proveo motreći na čovjeka koji je i dalje sjedio na stjeni . Čekao sam da saznam šta on čeka. Noć nas je razdvojila.
Čak ni tada mi nije postalo čudno što se ta ličnost nije ni jednom pomjerila sa svojeg mjesta gdje se nalazila .
Jutro nam je donijelo opet kišu i čekanje. Kiša je padala, žedno se prosipajući po svemu, ali toj tajanstvenoj prilici kao da ni najmanje nije smetala. Sve češći i bjesniji naleti kiše smanjivali su mi vidljivost i raspoznatljivost, ali u jednom trenutku (mogao bih se zakleti), vidio sam dvije velike ptice kako se spuštaju do tajanstvene prilike. Nalet hladnog pljuska me je natjerao u zaklon šatora.
U toku te besane i kišne noći odlučio sam da se popnem na nepristupačne stijene, da bih vidio, da bih znao. Penjanje mi je oduzelo polovinu dana, ali približio sam se vrhu. Pored klizavih stijen,a koje sam sa krajnjom vještinom savlađivao, pojavile su se i velike ptice. U početku su se držale po strani, motreći na moje uspinjanje, ali sa svakom mojom stopom prema vrhu, postajale su sve slobodnije i sve agresivnije u svojem nadgledanju. Njihovo ometanje me je još dodatno ozlovoljilo, i prelazeći jednu pukotinu koja je ponirala duboko ispod mene, opreznost me je napustila. Nepažljivo pomjerivši nogu, osjetio sam kako gubim oslonac i idućeg trenutka, koji mi je izgledao jako usporen, sunovratih se u dubinu ambisa. Svega ostalog sjećam se kao kroz nekakve paučinaste velove, koji su se širili oko mene, zakriljujući svijest i oči ,vukući me i izbacujući me iz svojih varljivih vrtloga.
Pad sam doživio kao ponovni trenutak rođenja, ne znajući da li sam živ ili je to varka smrti koja lukavo odlaže svoje otkrovenje. Samo bol koji je prelazio granice podnošljivosti je ostao, prisutan kao beočug koji me je držao još uvijek u lancu života. Upravo ta sveprožimajuća bol mi je potvrđivala da sam nekim čudom preživio pad niz pukotinu, ali spoznaja da sam preživio nije mi mnogo značila, jer je moja lijeva noga bolno pulsirala, pokazujući moje pravo stanje. Iako živ, bio sam prikovan za dno ove duboke pukotine u bespuću, poput pacova uhvaćenog u zamku. Boreći se sa još preostalim ostacima snage u meni koje su se udvostručile pred strahom bezizlaznosti položaja, bauljao sam uz nesnosne bolove, tražeći izlaz kojeg nije bilo. Bauljajući po dnu, dok su mi se pred očima smjenjivali vrtlozi duginih boja prouzrokovanih bolom, ugledao sam u uglu pukotine nekakvo bjelasanje. Pogledavši jasnije, uočio sam uzrok tog bjeličastog iskrenja. „Jebo ga, upao sam u nečiju grobnicu”, ošinu me, poput biča novootkrivena spoznaja. U uglu pukotine, nalazio se kostur, kojem od šoka nisam mogao odrediti veličinu. Kasnije sam shvatio da je vrlo sitan i da se nalazi na nekakvom uzdignuću poput odra ili orlovog gnijezda.
Spoznaja toga je podigla u meni neviđen talas užasa i straha. Neko je na sličan način skončao, kao što ću i ja!
Zaječah, podstaknut atavističkim strahom pred smrću, i nesvjesno se okrenuh na leđa, bludeći prema uskoj traci svjetlosti koja je predstavljala Nebesa… Kroz uski stjenoviti procjep, ispunjen prigušenim dnevnim svjetlom koje je najednom nestalo, zakriljeno pojavom ogromnih bešumnih stvorenja, što su se obrušavala prema meni, ne izdržavši više, prepustih se spasonosnoj tami nesvjestice, ponavljajući tiho poput litanije: Orlovi će me raskomadati…
Period proveden u nesvijesti pamtim zbog njegove čudnovate dužine. Ispod velova teškog sna, dopirali su do mene nekakvi čudni zvuci i šumovi. Doživio sam ih kao strujanje vjetra u mojim ušima. Rjetko su silazili iz planinskih visova među ljude, osim kada bi nešto trgovali, kao da im ljudska blizina nije godila. Ljudi koji bi ih sretali u planinama, pričali bi kako se njih dvojica više i ne sporazumijevaju riječima nego kriče i klikću poput Orlova.
I onda prestadoše da dolaze među ljude.
Umjesto njih, stiže priča da se lovčev sin, penjući se do gnijezda, nekako okliznu i pade u provaliju. Sam lovac od tada se povuče i više ga ne vidješe tamo gdje se dva ili više ljudi susreću. A rjetki koji bi zalutali u Dinarske vrleti, pričali bi kasnije sa strahom kako su vidjeli čovjeka visoko na stjenama da sjedi, i kada bi mu pokušali prići, on bi na njihovo zaprepašćenje nestajao, a na mjestu gdje je bio pojavljivao bi se ogroman Orao.
Tako mi je ispričao stari Stevan iz Gornje Polače, za bocu vina, a mene još uvijek proganjaju snovi.
Obično bih sanjao da letim, budeći se sav u znoju nakon toga, očekujući da sam još uvijek na dnu Orlovačke provalije.
