Frljić: U svim državama negdašnje SFRJ klasna svijest je temeljno izbrisana

Predmet ste osuda, prijetnji… Kako gledate na to?

– To je zastrašivanje.

Jeste li se uplašili?

– Za sebe nisam, uplašio sam se donekle za svoje bližnje. Ali, to je bilo za očekivati sa ovom vladom. Njeni sadašnji članovi su to najavljivali još prije nego što su dobili izbore. Tomislav Karamarko je govorio da će me smijeniti i pozorište učiniti hrvatskim i narodnim. Ovo je samo sprovođenje te politike. U Hrvatskoj se užurbano smjenjuju ljudi. Smijenjena je Mirjana Rakić, jedna od najboljih novinara u Hrvatskoj, predsjednica vijeća za elektronske medije, smijenjen je ravnatelj (direktor, prim. aut.) HRT-a… i mislim da će to ići po svim sektorima.

Može se čuti da je u Srbiji mirnije, između ostalog, zato što je u pristupnoj fazi ka EU. Kakvo je vaše viđenje?

– U toj pristupnoj fazi nacionalistički porivi su prigušeni. Međutim, mislim da će SNS i drugi politički igrači koji što su se sada umili, kao što je to u Hrvatskoj svojevremeno uradio Sanader, da će oni pokazati svoje pravo lice. Ne mogu da ne spomenem evidentnu suštinsku sličnost aktuelne političke vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Ako se pogleda radikalska, četnička mladost Aleksandra Vučića i ustaška prošlost Hasanbegovića jasno je da je na delu ista vrsta fašizma, samo ima drugi ideološki predznak. Tako da ne sumnjam da će oni naći zajednički jezik ma kako se to drugima spolja činilo. Na kraju krajeva, Vučić je među prvima čestitao Karamarku, Karamarku koji radi sve što može da ugasi glasila srpske zajednice u Hrvatskoj.

Nisu li se ratovi na ovom prostoru prije 25 godina, kako se ispostavilo, vodili zbog preraspodjele kapitala o čemu ste i vi govorili?

– Da. Mislim da ideologija ratnohuškačke desnice uglavnom i jeste instrumenti za pljačku. Mi smo tome svjedoci na prostoru cijele ex YU. Okusili smo to na najbolniji mogući način. Ono što je dvadeset miliona ljudi jedne države stvaralo decenijama kao društvenu svojinu opljačkano je preko noći i, uz krvavi ratni poklič, vrlo mutnim kanalima prešlo u privatne ruke. I ne samo da niko nije odgovarao za to nego nam se to predstavlja kao model koji treba bespogovorno prihvatiti.

Opet se čuje retorika devedesetih?

– Imamo još nešto malo porodične srebrnine koja se prodaje. Sve ove vlade nisu pokazale da imaju suvisli ekonomski program. Taj užasni rat na prostoru YU je vođen i, da bi se stvorilo novo tržište, mi danas kao i razni drugi dijelovi istočne Evrope jesmo periferija, kolonija moćnog dijela Evrope. Ne treba vam bolji pokazatelj od minimalnih plata za koje naši ljudi rade bez gotovo ikakvih prava i s tim što veliki broj ljudi čezne da dođe u takav položaj jer nema nikakav posao. Ali zanimljivo, ti obespravljeni ljudi ne vide kao svoje neprijatelje te koji su ih opljačkali, nego neki drugi narod vide kao primarno odgovoran za sopstvenu bijedu. I to je vrlo opasno. Jer radnička klasa je plodno tlo za razvoj fašizma. Vidjeli smo to u istoriji. Da su se u Njemačkoj tridesetih godina radnici okrenuli protiv kapitalista, koji su de fakto bili ključ problema, umjesto protiv drugih naroda istorija bi bila drugačija. Očigledno je na prostoru YU u svim državama klasna svijest dobro i temeljno izbrisana, a ljudi nisu sposobni da razmišljaju.