Meksička heroina i slavna umjetnica revolucionarnog duha koja je najviše voljela da slika – sebe: ,,Crtam autoportrete zato što sam ja osoba koju najbolje poznajem”. Nekonvencionalna, hrabra i genijalna. Nije vjerovala da je slavna ni kad je Luvr otkupio jedan od njenih autoportreta
Kultna umjetnica, buntovnica i borac – Frida Kalo, ostala je zapamćena po svom izuzetnom talentu, po svojoj posebnosti i po hrabrosti da se uhvati u koštac sa životom. Konstantna borba između života i smrti projektovala se na stvaralaštvo i na potrebu da stvarajući živi, što njene slike čini ekspresivnim svjedocima unutrašnjosti njenog bića.
Frida Kalo je, iako rođena 6. jula 1907, tvrdila da je rođena 7. jula 1910, kako bi se taj datum poklapao sa početkom Meksičke revolucije. Sа šest godinа rаzboljelа se od dječije pаrаlize, zbog čega je devet mjeseci ležаlа u krevetu i trpjela nesnosne bolove. Kao posledica bolesti, jednа nogа ostala joj je tаnjа i kraća od druge, ali sopstveni nedostatak pretvorila je u prednost.
Frida je bila poklonik slobode, prkosna, ponosna i buntovna pa se suprotno nepisanim pravilima društva šišala na kratko, nosila pantalone i družila se samo sa muškarcima. U srednju školu upisala se tako što je falsifikovala godinu svog rođenja. Kao ljubitelj čitanja i izuzetno elokventna osoba bila je primljena u Savez mladih komunista kao jedini njen ženski član.
Poslije teške nesreće u kojoj joj je bila povrijeđena kičma i nakon mjesec dana provedenih u bolnici, puštena je na kućno liječenje gdje je od glave do pete bila zarobljena u gipsu. Kad su bolovi uminuli, majka joj je dala boje i platna da slika, a otac joj je namjestio ogledalo na plafonu kako bi mogla da vidi svoje lice.
,,Jedina stvar koju znam raditi je slikati, zato što imam potrebu, i slikam sve što mi prođe kroz glavu, bez razmišljanja”, govorila je Frida Kalo.
Zahvaljujući nadljudskoj snazi i inatu ponovo je prohodala kada je imala devetnaest godina, ali je za života patila od teških bolova i često je vrijeme provodila u bolnicama. Operisana je više od trideset puta, a da bi olakšala patnju, odavala se alkoholu i drogama.
,,Ništa nije vrednije od osmijeha. To je snaga da se smiješ i napustiš sebe, da budeš svjetlost. Tragedija je najgluplja stvar”, zapisala je Frida.
Osim njenog nesvakidašnjeg karaktera, snage volje i sto četrdeset slika – od kojih je više od pedeset autoportreta, ostala je upamćena po burnoj ljubavi sa meksičkim slikarom Diegom Riverom, koji je podržavao, od koga je učila, ali zbog koga je bila često nesrećna.
,,Preživjela sam dvije velike nesreće u životu. Jednu u kojoj me tramvaj učinio kakva jesam, a druga je Diego”, objašnjavala je Frida.
Riverina ljubav prema Fridi nije isključivala veze sa drugim ženama i raskalašan život, koji su doveli i do razvoda, nakon čega je nastupila faza u njenom stvaralaštvu kada je slikala svoju slomljenu kičmu, rane na nozi, izrezano srce, strelicama izbodeno tijelo, sebe uraslu u zemlju, krvave mrlje na bijelim čaršavima, fetuse itd.
Ljudi koji su poznavali Fridu Kalo bili su opčinjeni njenom veselošću, društvenošću, nesvakidašnjim smislom za humor i željom da živi. Kada su joj zbog gangrene odsjekli nogu optimistično je zaključila:
,,Šta će mi noge, ja imam krila”.
Na otvaranje svoje jedine izložbe u Meksiku, 1950. godine, došla je – bolničkim kolima. Unijeli su je na nosilima i smjestili u krevet nasred galerije. Deset dana prije smrti četiri sata je po pljusku, uprkos zabrani ljekara zbog upale pluća, zajedno sa Riverom učestvovala u uličnom protestu. Umrla je 13. jula 1954. godine, jer, kako su govorili njeni prijatelji, više nije željela da živi.
,,Nadam se da je odlazak radostan i da se više nikad neću vratiti”, poslednja je rečenica koju je zapisala Frida Kalo.
Bojana Obradović
