Mesi je promašio penal. Mesi je napustio reprezentaciju. Kako to da Mesi koji je osvojio svijet, nikada nije uspio da osvoji svoju zemlju
U mašti svakog autora svakog vodiča – koji vidi mjesta onakva kakva bi trebalo da budu, a rijetko onakva kakva zaista jestu – postoji strasna ljubavna veza između grada Rozarija i njegovog najpoznatijeg sina, Lionela Andresa Mesija. To, uostalom, piše i na 179. strani turističke Biblije, „Lonli planeta“, izdanja za Argentinu.
Pa ipak, ništa u Rozariju ni izdaleka ne podsjeća na najboljeg fudbalera na svijetu (i, možda, svih vremena, mada će obožavaoci Maradone i Pelea i dalje braniti svoje idole). U prozorima kuća su posteri, ali nekih drugih heroja: Muhamed Alija, Marije Šarapove, Rafaela Nadala… Nigdje Mesija.
To ide u krajnosti: pored malenog terena na kojem je Leo napravio prve fudbalske korake, nacrtan je ogroman mural. A na njemu – Rolingstonsi.
Priču potvrđuje jedan prijatelj porodice Mesi, David Treves, trener mlađih kategorija.
„Stvarno se ne oseća da je ovo Mesijev grad“, kaže on. „Ako si najbolji igrač na planeti, a u sopstvenom gradu i tvojoj državi ti ne pružaju nimalo ljubavi, pretpostavljam da bi većina rekla ‘pustite me, ostaću u Barsi i nastaviti da punim svoj novčanik’. Srećom pa on nije takav“.
U lokalnoj turističkoj kancelariji, na pitanje da li u gradu postoji išta što može da se posjeti, a da makar podsjeća na Mesija, odgovaraju sa osmijehom i jednim odsječnim „ne“.
Mesijeva porodica vlasnik je kafane po imenu „VIP“. Ni tu nema ništa o Lionelu. Čak i kada Barselona igra utakmicu koju gleda čitav svijet, ona se ne gleda u kafani. Nikada. Zašto?
„On nikada nije uradio ništa za Argentinu“, kaže jedan gost.
U Rozariju jednostavno ne razumiju Mesija. Ne razumiju kako igra, kako se ponaša, bilo na terenu ili van njega. Dijega Maradonu, recimo, razumiju. Odrastao je u strašnoj bijedi, u straćari u Vili Fiorito. Čitav njegov život bio je borba protiv onog što mu je sudbina podarila, pa čak i kad ne uspije – njegovi zemljaci vole što pokušava. Oni shvataju i njegov talenat i njegove demone. Sve što je Maradona ikad uradio može da se objasni tim strašnim ulicama Fiorita.
Mesi nikada neće biti Maradona. Iako je tri puta za redom proglašen za najboljeg igrača na svijetu i osvojio tri Lige šampiona; iako je „El Pibe“ bio Bog „samo“ u Napoliju, a mali Mesi je postao Bog u Barseloni – što je u fudbalskoj mitologiji, ipak sazvežđe više. Ne pomaže mu čak ni to što je za razliku od Maradone fudbaler i na terenu i van njega, i to vjerovatno za nijansu kompletniji od starijeg zemljaka. Ne vrijedi mu ni što je najobožavanija faca na bilo kom kutku planete gdje se pojavi. Ništa mu to ne vrijedi kada nije postao Bog u svojoj zemlji.
Zabludjeli sin Argentine, Lionel Mesi, je najveći fenomen svjetskog fudbala, ne samo zato što je u dvije noge skupio sve kvalitete najvećih zvijezda iz istorije, već i zato što je najomiljeniji fudbaler današnjice u svojoj zemlji – najomraženiji.
A imao je sve predispozicije da postane heroj nacije. Ponikao je u siromašnoj porodici. Otac mu je bio radnik u čeličani, a majka povremeno radila kao čistačica u gradu Rosariju, gdje je Lionel rođen. Od malena je bio djelimično hendikepiran zbog nedostatka hormona rasta, zbog čega je morao da ode u inostranstvo i tamo postao fudbalski kralj.
U Buenos Airesu, primijetili su neki inostrani novinari, nema nijednog fan-kluba posvećenog Mesiju.
Nekoliko dana nakon što je dobio treću uzastopno priznanje najboljeg igrača svijeta u izboru FIFA, Kristian Groso, kolumnista argentinskog lista „La nacion“, napisao je da „mu cio svijet kliče, a da ovdje (u Argentini) jedva ima podršku“. A i sam naslov te kolumne mnogo govori: „Vrijeme je da za poštovanje prema Kataloncu“.
Mesi je, zapravo, cijelu svoju profesionalnu karijeru proveo van zemlje i nije dao priliku navijačima da se vežu za njega. Iliti da ostvare neku vrstu „emotivne veze“.
Koliko god to zvučalo kao prazna priča, negdje je logično da će Nemanja Vidić uvijek biti omiljeniji među srpskim navijačima nego Bane Ivanović ili Neven Subotić koji je fudbal učio u nekom američkom haj-skulu. Bez obzira kakve karijere imali.
Bane Ivanović, opet, u srcima navijača će biti pristuniji nego Neven Subotić, ako ni zbog čega drugog, onda jer je svojevremeno u nastupu za mladu reprezentaciju protiv Hrvatske ušao sa klupe i pred kraj tekme zabio za 3:2, posle čega je našim mladima bio otvoren put do finala Evropskog prvenstva. To je ta fudbalsko-navijačka logika, taj jedan mali emotivni šok, nešto najmanje čime jedan igrač u svojoj zemlji mora da dopre do navijača da bi bio omiljen. A Mesi u Argentini nije imao ni to. Bar ne u toj mjeri kolika su očekivanja zemlje u kojoj ljudi osim fudbala i nemaju na šta drugo da se oslone.
Mesi je kao prosperitetni fudbaler Argentinu napustio sa 13 godina. U tom periodu bio je za trećinu niži nego što su bili njegovi vršanjaci. Klub u kojem je igrao i roditelji nisu više mogli da plaćaju hormonske tretmane, koji su koštali oko hiljadu dolara nedeljno. „Uletela“ je Barselona koja je na sebe opreuzela obavezu da „leči“ mladog Lionela i cijela porodica Mesi se preselila u glavni grad Katalonije. U međuvremenu je Mesi izrastao i kao čovjek i kao fudbaler. Kao čovjek do 169 sentimetara, kao fudbaler do vrha svijeta. Ali, kao Argentinac, u očima navijača, ostao je onaj nedorasli dečkić.
Oko deset utakmica godišnje u prosjeku, odigranih za reprezentaciju (i to najčešće van Argentine) prosto nisu bile dovoljne za fanatične Argentince da ga prihvate. Debitovao je 2005. sa 18 godina, ali nije donio kući nijedan značajniji trofej. Osim što je učetvovao u osvajanju zlatne medalje na Olimpijadi u Pekingu 2008. Ali, da se ne lažemo, Olimpijada je najveći sportski događaj godine, jer se te godine ne održava Svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Nisu ga previše voljeli ni saigrači iz nacionalnog tima: jednom prilikom je, recimo, otišao na roštilj koji je upriličio nacionalni savez, i nije rekao ni jednu jedinu riječ. Čak ni da zatraži meso. Argentinci su bili povrijeđeni što nikada ne pjeva himnu. S druge strane, stanovnici Barselone su mu zamjerali što ne govori katalonski, već samo španski. Što kupuje meso od argentinskog mesara i jede isključivo u argentinskim restoranima.
Na mnogo načina, on je čovjek bez zemlje. Argentinci ne mogu da se prepoznaju u tom malom, stidljivom, introvertnom, tihom momku, rođenom u Argentini ali odraslom u Španiji. On nikada nije volio robote ili autiće – samo „bubamaru“. Mijenjao je svoje djetinjstvo za igru koju danas igra sa dječačkom radošću. Možda ga odrastanje u Rozariju nije oblikovalo, ali napuštanje rodnog grada sigurno jeste.
Ni novinarima nije lako. S. L. Prajs, najbolji intervjuista „Sports ilustrejtida“, doputovao je iz Amerike da intervjuiše Mesija, i dobio je 15 minuta mlakih, bezveznih odgovora. Italijanski novinar Luka Kajoli napisao je čitavu knjigu o Mesiju, i to je prilično dosadno štivo. Sem nekoliko puta potcrtane činjenice da ni ljudi najbliži fudbaleru ne znaju ko je, zapravo, on.
Mesijeva majka živi u najskupocenijoj i najboljoj zgradi u Rozariju, gdje ima čitav 26. sprat, sa četiri stana. Kada nije u Barseloni, naravno. Ali, porodica nikada nije prodala staru kuću, u ulici Estado de Izrael, broj 525.
I ovdje je, opet, lako napraviti poređenje sa Maradonom. I vidjeti razlike.
Dijego je odrastao u bijedi, i čitav život je bježao od te udžerice od plavih cigli – nikada se nije osvrtao, ali nikada nije mogao ni da pobjegne. Mesi je uradio suprotno. On i njegova porodica drže se svoje prošlosti kao da je ona bila mnogo bolja od svega što imaju sada.
Ostaje, naravno, i pitanje zašto je Mesi toliko dosadan kada nije na terenu. Da li on ima toliko dobre menadžere ili možda i nije previše inteligentan? Možda je samo prazan? Postoji li išta što ga inspiriše, a da to nema veze sa fudbalom?
Svojevremeno, tokom ljetnje pauze, Mesi je odleteo privatnim avionom u Dubrovnik, a odatle kolima u Međugorje, tamo gdje se, navodno, već tri i kusur decenije ukazuje Djevica Marija. Za to vrijeme, hercegovačku zabit posjetilo je više od 40 miliona ljudi, i to uprkos činjenici da Vatikan nikad nije priznao da se u Međugorju tog 24. juna 1981. dogodilo čudo, niti potvrdio da su „vizije“ šestoro djece – Ivana, Ivanke i Vicke Ivanković, Ivana i Mirjane Dragićević i Milke Pavlović – bile istinite.
Ivan Ivanković ugostio je Lea Mesija, opisao mu kako izgleda Djevica Marija, o čemu razgovara s njim, koje su to tajne koje povjerava samo njemu. Od ove su posjete novine živjele nekoliko dana, ali Ivanković nikada nije otkrio o čemu je to satima razgovarao sa najboljim svjetskim fudbalerom.
„Prisvajanje“ malenog naslednika bio je poslednji čin izglađivanja odnosa između Mesija i njegovog starog kluba. Leo je dao novac da se sagradi nova sala za vježbanje, ali i cio hotel u kojem će živjeti mladi igrači dovedeni sa strane, kako budući talenti ne bi morali da sreću traže preko okeana. Prije par godina, po prvi put, jedna navijačka grupa Njuelsa napravila je zastavu sa Mesijevim likom.
Nešto u tom bolu zbog gubitka djetinjstva učinilo je da ga on stalno ponovo traži, bilo da ima loptu u nogama pred punim stadionom, ili da posjećuje grad u kojem je i izgubio djetinjstvo. Da li on dolazi u Rozario toliko često jer je normalno da vam nedostaje porodica, ili podsvjesno pokušava da promijeni nešto u svojoj prošlosti… Ili je, jednostavno, i dalje samo trinaestogodišnjak?
Čega se Leo plaši? Da ostavi fudbal, kažu oni koji ga znaju. Reprezentaciju je ostavio. Šta mu ostaje?
Izvor: Nedeljnik
