Zašto bi učenici i ministarstva prosvjete trebali i danas da se bave Isusom iz Nazareta: samo kroz njegovo naslijedje može se shvatiti naša istorija
Čudno je kako se javnost ovih dana bavi istorijskim ličnostima: Kroz nekoliko dana pojaviće se Hitlerov „Majn Kampf“ u kritičkom izdanju; milioni njemačkih učenika će možda prvi put raspravljati o ovom djelu. Za godinu dana proslavićemo Luterov jubilej; u 2017. godini prošlo je 500 godina otkada je reformator Martin Luter predstavio svoje teze u Vitenbergu. I prije nekoliko mjeseci, učenici su se u filmskoj komediji „Fak Ju Gete“ upoznali sa Johanom Volfgangom.
Manje se ovih dana govori o doktrinama onog krucijalnog Evropljanina čiji smo 2016. rodjendan nedavno proslavili. Istina, on potiče sa religiozno konfliktnog Bliskog istoka, ali napravio je karijeru na Zapadu. Isus od Nazareta? Filozof Karl Jaspers izjavio je da je Isus ličnost „od ključnog značaja“ za Evropu i uvrstio ga je pored Konfucija, Bude i Sokrata. Da li njemački učenici u stvari znaju zašto u gornjem dijelu njihovih kalendara piše „2016“?
Zar ideolozi odnosno mentori u ministarstvima prosvjete ne bi morali da se pitaju da li bi njemački učenici trebalo najprije da se upoznaju i sa Isusom od Nazareta, prije nego što će se baviti Johanom Volgangom (Gete) iz Frankfurta na Majni? Martin Luter bi se sigurno mnogo radovao kada bi se najprije opširno govorilo o Džešui, t.j. Isusu, prije nego što će se proslaviti njegov sopstveni jubilej. Zar nisu ovaj Isus svojim Govorom na brdu i njegov predak Mojsije sa Deset božjih zapovijesti velikim dijelom doprinijeli idejama iza našeg Ustava?
Na primjer ideja ljudskog dostojanstva i to što važi i za djecu, starce i naravno žene. Istina, Katolička crkva to dugo nije shvatila, ali prosvetitelji su joj pomogli. Duševni bolesnici se kod nas ne smiju ukloniti – što ne važi za mnoge zemlje u Aziji. Ideja da izbjeglice ne ostavimo na kiši ili na ledu, percepcija da „bosovi“ iz automobilske branše moraju da polažu odgovornost za svoju moć i svoj novac, uvjerenje da miroljubivi muslimani mogu i u Evropi da se mole Alahu.
Zašto se vrijeme između Petersburga i Lisabona, između Sjevernog kapa i Mesine mjeri malo drugačije nego vrijeme u Indiji, u Kini, u arapskim zemljama? Možda ipak zbog toga što su lutajući kaludjeri, obrazovane kaludjerice i reformatori nisu samo podučavali čitanje i pisanje, već su ljudima takođe prenosili Govor na brdu onog čudnog mladog čovjeka iz Galileje. „Blagoslovljeni su oni koji druge ne ostavljaju u blatu“. Kćerka svećenika, Andjela, je to shvatila.
U to vrijeme bilo je teško shvatiti Isusa, a i sada je teško. Ne samo kod učenika, već i u ministarstvima prosvjete. Jer tamo vlada: podjela poslova. Oni kažu: vjeronauka je stvar crkve, tu se ne smije umiješati nijedna savezna pokrajina. Ali zar je ovaj Isus, kojeg hrišćani nazivaju Hristom, samo neko za vjeru ili da li ga treba smatrati i misliocem i filozofom koji je na krucijalan način uticao na pravnu i društvenu kulturu, način razmišljanja i življenja? Karl Jaspers ga naziva „ličnošću od krucijalnog značaja“ za Evropu.
Ovih dana Muhamed pravi karijeru u Evropi. Ne treba da ga dočekamo oružjem, već argumentima i slobodom mišljenja. Šta bi svojevremeno mogli da rade Volter, Kant i Hegel bez proučavanja doktrina onog mladog čovjeka iz Galileje? Evropska filozofija i duhovna istorija imale bi bez njega malo štiva za razmišljanje i njihovi mislioci bi vjerovatno proizvodili manje tomova. A šta bi postavili u centrima Kelna, Pariza i Rima bez sina onog stolara iz Galileje?
Znanje o Isusu nije samo nešto za vjeronauku
Da li njemački učenici znaju zašto je Monmartr najvažniji dio Pariza, odakle je San Francisko dobio svoje ime, zašto se fudbaleri krste prije utakmice? Da li njemački učenici znaju da se vrijeme u Evropi drugačije mjeri nego u onim mjestima odakle dolazi veliki broj izbjeglica? Da li znaju zašto se žene u Evropi ne moraju pokriti velom, zašto u političkim izborima ne učestvuju samo muškarci već i žene, zašto u mnogim školama visi krst na zidu? Da li mogu da objasne svojim muslimanskim školskim drugovima zašto nedjeljom zvone crkvena zvona, zašto su prodavnice zatvorene i zašto se ne radi?
Da li njemački učenici mogu da objasne svojim muslimanskim školskim drugovima zašto se njihovi roditelji nisu samo vjenčali u opštini, već takodje u crkvi? Da li mogu da kažu ko je u Rimu onaj bijeli čovjek sa ženskom odjećom i zašto ljudi iz čitavog svijeta dolaze da ga pozdrave i kliču? Izbjeglice zadaju ministarstvima prosvjete mnogo posla. Međutim, ne treba samo žaliti izbjeglice, već treba imati sažaljenje i prema osoblju ministarstava prosvjete. Oni ne smiju da ostave vjeronauci odgovornost za Evropu. Vjeronauka se često drži posljednjeg časa kada su svi učenici već umorni.
Teško ministarstvima prosvjete! Šta oni sve moraju da traže od učenika. Zar ne bi mogli da oduzmemo malo vremena nastave o Adolfu Hitleru, Martin Luteru i Johanu Volfgangu von Geteu, pa da to vrijeme posvetimo stolarevom sinu iz Nazareta? Zar se nije baš on pobrinuo za to da jednom nedjeljno imamo slobodan dan, da se zvona onda čuju u čitavoj zemlji, da se slave božićni i uskrsnji praznici? Takođe u ministarstvima prosvjete.
Lijepo je što sada možemo da čitamo „Majn Kampf“. Ali zar ne bi bilo uzbudljivije da izvore našeg Ustava tražimo u onoj velikoj knjizi koja dolazi iz zemlje gdje bi moglo, prema staroj izreci, da teče „med i mlijeko“, ali gdje se međusobno još uvijek bore dva plemena Gospode?
Eberhard von Gemmingen
Prevod: Marianne van Twillert
__________________________________
Pater Eberhard von Gemmingen SJ, 79, vodio je od 1982. do 2009. godine redakciju Radio Vatikana na njemačkom jeziku.
