Foto: wikimedia.org
Trenutno postoje samo dvije fotografije ovog brega, što i ne čudi jer teško da je tog jutra 15. aprila 1912. godine u ovom dijelu Atlantskog okeana ikome bilo do fotografisanja. Zato je gotovo nemoguće pronaći dokaz o tome da li je zaista ova santa krivac za jednu od najvećih pomorskih tragedija, premda na njoj ima tragova koji ukazuju da se ona sudarila s brodom.
Autor jedne od ovih dveju fotografija je član posade njemačkog broda „Princ Adalbert“, koji je plovio svega nekoliko milja od mjesta na kojem je „Titanik“ nekoliko sati ranije potonuo. Ovaj član posade primijetio je prugu crvene boje na ledenom brijegu, što ga je navelo da ispravno pomisli da se ona u proteklih dvanaest sati sudarila s brodom.
Autor druge fotografije je De Kartert, kapetan broda „Minija“, koji je na mjesto nesreće poslat kako bi izvidio ima li naznaka olupine i tijela preminulih. On je tvrdio da je ledeni brijeg koji je fotografisao bio jedini u blizini u tom trenutku, tako da bi on morao biti onaj koji je presudio putnicima i posadi „Titanika“.
Sudeći po nekim izvorima, ledeni brijeg koji je potopio čuveni brod formirao se prije čak tri hiljade godina. Iako možemo samo da nagađamo šta se zaista dogodilo, vjeruje se da je sve počelo snijegom koji je padao po zapadnoj obali Grendlanda oko hiljadite godine prije nove ere. On je usled topljenja i zamrzavanja postao zrnasta struktura koja se kasnije zaledila, posebno dobijanjem novih slojeva snega koje su po njemu padale u decenijama koje su uslijedile.
Foto: wikimedia.org
Tri hiljade godina kasnije, on je započeo svoje sporo i dugo putovanje sjevernim dijelom Atlantskog okeana, i to od obale Grenlanda preko Bafinovog zaliva, Dejvisovog prolaza i Labradorskog mora stigao do Atlantika, a 1912. godine susreo se s „nepotopivim brodom“ kompanije „Vajt star lajn“.
Nakon te kobne večeri ništa više nije bilo isto.
Kada se ledeni brijeg sudario s „Titanikom“, nastavio je svoje putovanje južnije. Zanimljivo, ovaj brijeg je jedan od rijetkih koji se ne istope kada dospiju tako duboko na jug. Kako navode stručnjaci, svega jedan odsto bregova koji se odlamaju od grenlandskih glečera stiže do Atlantskog okeana.
Temperatura ovog dijela okeana je u večeri kada je „Titanik“ potonuo iznosila oko -2 stepena Celzijusova, što je jedan od razloga zašto su ljudi ubrzo pri kontaktu s vodom gubili život. Međutim, iako je za ljude bila preniska, ona je za ovaj ledeni brijeg bila isuviše visoka – bila je kobna i za putnike i posadu „Titanika“ i za breg.
Foto: imggrid.com
Ledeni brijegovi koji se odlome od glečera i uspijeju da stignu do sjevernog dijela Atlantika obično „požive“ još dvije ili tri godine. To znači da bi „Titanikov“ breg, ukoliko se od Grenlanda odvojio 1910. ili 1911. godine, najvjerovatnije opstao do kraja 1912. ili 1913. U svakom slučaju, mala je vjerovatnoća da je još uvek postojao u trenutku kada je, recimo, izbio Prvio svjetski rat.
Izvor: nationalgeographic.com
