O ovome govori „Glas Crnogorca“ od 2. septembra 1886. godine: „Šaranski vojvoda i bivši kapetan Joksim Knežević, umro je u četvrtak oko dva časa iza podne, poslije četvoromjesečnog teškog bolovanja ovdje na Cetinju u 60. godini svojoj.
Pokojnik je ovamo iz svog rodnog mjesta nazad dva i po mjeseca prenesen bio, te se za neko vrijeme u ovdašnjoj bolnici „Danilo I“ liječio, a poslije po njegovom zahtijevanju bi prenešen u varoš u jednu privatnu kuću, gdje se sve do pošljednjeg njegovog časa nalazio.
Nekoliko dana pred njegovu smrt Njegovo Visočanstvo Gospodar (Crnogorski) uvažavajući velike zasluge svojega junačkoga i hrabroga vojvode Joksima, najmilostivije izvolio je dva puta pohoditi, što je ovome zaslužnom junaku najveća radost bila; te je i u nekoliko puta pred svoju smrt govorio ‘da je on kao najsretnji Crnogorac, i da će zadovoljan umrijeti, kad je pred svoju smrt mogao poljubiti ruku svojega dobroga Gospodara.’
U petak oko 11 časova pred podne, bio je svečan sprovod pred kućom, u kojoj je pokojnik umro, čekala ga je četa vojnika, koja je za sprovod određena bila.
Kad se iz kuće mrtvački sanduk iznio, vojnici su na komandu svoga oficira učinili propisnu počast, za tim se pošlo crkvi ovijem redom.
Najprije su išli vojnici s oficirom, iza njih đaci sa pjevcima, za ovijem sveštenstvo pred mrtvačkim sandukom, kojega su četiri perjanika knjaževa nosila, a za sandukom Njegova Svjetlost Knjaz Našljednik, Njegova Svjetlost Knjaz Petar Karađorđević, uz pratnju nižeg i višeg činovništva i mnogo naroda.
Kad se došlo kod crkve, vojnici su se pred istim zaustavili, te kad je sa propisnim počastima mrtvački sanduk mimo njih u crkvu ponešen bio odpočelo se opijelo.
Pri svršetku opijela na znak pošljednjeg cjelovanija (po hrišćanskom običaju bio je posljednji oproštaj).
Pri iznošenju iz crkve mrtvačkog sanduka vojnici su opet učinili vojničke počasti, a pri spuštanju u grob — na komandu svog oficira, u tri puta svaki je vojnik opalio po jedan metak iz pušaka, kao znak oproštaja sa svojim hrabrim vojvodom.
U vojvodi Joksimu Crna Gora gubi jednoga hrabroga i viteškoga junaka, a Njegovo Visočanstvo Knjaz Gospodar, jednoga od svojih najpouzdanijih vojvoda i najhrabrijih krajišnika.
Laka mu ova junačka zemlja bila, za koju je dosta muke podnio, i vječni mu spomen među junacima“.
„Glas Crnogorca“, 1911. godine piše: „Crnogorci su zalagali živote jedan za drugoga, složno se borili protivu neprijatelja i na taj način održali su slobodu, ime i poštenje, koje se zacarilo u crnogorske stijene, te je Crna Gora postala jedina iskra prave slobode, čemu su naši stari položili vidnu podlogu, koja je blistala vjekovima i za primjer služiće srpskoj zavjetnoj misli.
Našim starim Crnogorcima bila je sama škola oružje i junaštvo je ovjenčalo slavom ove krvave stijene, koje su pravi bedem za održavanje slobode, koja se najbolje rasvijetlila od doba srećno vladajućega Cara Junaka, uzvišenog Gospodara — ondašnjeg Knjaza, a današnjeg Kralja Crne Gore Nikole I.
Ovim junačnim podvizima služio je Joksim Knežević, kao vojskovođa i hrabri junak, što mu je poznato među svojim narodom, spominjući ga u mnogim pjesmama. Njegove junačne crte karakterišu doba onoga vremena, ogleda se u njemu: rodoljubstvo, herojstvo i patriotizam, vjernost i odanost Gospodaru i Otadžbini, koje su Joksima uzdizale, kao pobornika za srpski rod.
Slava vojvodi Joksimu Kneževiću“.
Kujo Novović
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
