Joksim Knežević se rodio u Šarancima 1826. godine. Njegov otac, Mijailo, jedan od istaknutih prvaka u svom plemenu, učestvovao je u mnogim borbama protiv Turaka. Iako su Šaranci potpadali pod tursku vlast, Mijailo, sa svojim saplemenicima, pruža žilav otpor Turcima, naročito u pogledu sakupljanja harača. Jednom prilikom Turci pokupe sve plemenske prvake za koje su vjerovali da im pružaju otpor – pošalju ih u Mostar, i tu zatvore.
Jedini je Mijailo uspio da uteče u goru. On okupi četu dobrih momaka i zarobi nekoliko Turaka – haračlija. Povede ih u Zabrđe, a mostarskim Turcima poruči da će mu zarobljeni Turci glavom platiti ako ne puste Šarance iz zatvora. Turci, poslije nekog vremena, ovo i učine.
Drugom prilikom, kad je Smail-aga kupio harač u Drobnjacima, Mijailo pobježe na Cetinje tražeći pomoć od vladike Rada. Tad se i pobratimio sa čuvenim junakom Vidom Boškovićem. Vladika Rade obeća mu pomoć, i otada se ovo pleme sve više zbližava sa Crnom Gorom.
Idući primjerom svoga oca i svojih predaka, koji su se kao uskoci doselili u Šarance, Joksim se brzo istače u svome plemenu. Znao je da obodri – kad ustreba i prekori. Riječ i djelo bili su mu jedno. Na tuđe nije potezao i kad nije imao, a od svojega je davao i kad je oskudijevao.
„Nevolja nam je jedna“, govorio je, „ako je ne umijemo podijeliti, nećemo je umjeti ni savladati.“
Turci su, i za njegova vremena, često dolazili u Šarance da kupe harač. Pošto ga s teškom mukom pokupe – nosili su ga u Mostar, ali su ga rijetko kad donosili. Joksim sakupi četu, pa s njom poteci za Turcima – presijeci im put i napravi busiju. Kad ovi naiđu, otme im harač i zaprijeti im da više u Šarance ne dolaze. Pri kretanju im je ovako govorio: „O, Turci, upamtite jednom jer – ako ne upamtite – nećete više nigda pamtiti – nije ovo vaš harač, no knjaza crnogorskoga dacija“.
Oteti harač odmah je slao knjazu sa porukom: „Šaranci ti šalju daciju u znak priznanja tvoje vlasti. Ako ko misli drukčije – drukčije na ove strane ne može činjet!“.
U Omer-pašinim godinama, kada je prestao gotovo svaki otpor naroda u Bosni i Hercegovini, Joksim se odmeće u planinu. Turci su htjeli pošto – poto da mu skinu glavu. Jednom ga, pred zoru, opkole sa šestoricom drugova na nekim stranama iznad Tare. Tako opkoljen borio se do same noći. Dva su mu druga poginula, a dva teško ranjena. Na njemu su bile tri rane. Jedno zrno je ostalo u njemu (s njim je i u grob legao). Ovako, ranjen sa dva teže ranjena druga, uspio je, blagodareći noći, da izmakne Turcima, i da se prebaci na drugu stranu Tare.
Godine 1860. dogovori se sa vojvodom Miljanom Vukovim, da napadnu Stričinu (Mušoviće). Joksim sakupi oko sedam stotina Šaranaca i Jezeraca i povede ih preko Dobrilovine na Stričinu. Miljan ne dođe sa Vasojevićima, jer je mislio da je za napad određen drugi dan. I tako Joksim ostade sam sa svojom vojskom. Da se vraćaju natrag bez borbe -nijesu htjeli, pa zato odluče da odmah otpočnu sa napadom. U krvavom boju, koji je trajao nekoliko sati, pogine sedamdeset Šaranaca i Jezeraca. Joksimu je bilo teško zbog pogibije ovolikog broja njegovih plemenika. Vrebao je priliku da se osveti. O Mitrovu danu iste godine, on ponovo okupi Šarance i Jezerce. Pridruže mu se Moračani i Drobnjaci, sa Novicom Cerovićem, i nešto uskoka iz Katunske nahije. Novica i Joksim udare na Podbišće, Stanojeviće i Donja Polja, a ostali s druge strane, i u hitrom naletu potpuno razbiju tursku vojsku. Na poprištu je ležalo devedeset i pet mrtvih Turaka. Joksim je zadobio najveće junaštvo -posjekao je tri turske glave.
U jednoj borbi više Vilusa — na Ilijinu Brdu — crnogorska vojska je morala izmicati pred navalom nadmoćnijeg neprijatelja. Joksimu je to bilo krivo. Nije htio sa Šarancima da odstupi ni koraka. Stao je na najistaknutijem mjestu i hrabrio ih da izdrže. Zrna su prštala oko njega, a on — ni da se pomakne. I kad se nije više imalo kud — istrča na jednu poljanu, izvuče šipku iz puške i zabode je nasred ledine kličući: „Evo meni šanca!“.
Ostao je tu gotovo sam, i poginuo bi, da se Šaranci nijesu povratili, i zaustavili Turke.
Joksim se ubrajao u najbolje junake svoga vremena. Osam puta je ranjavan. Odlikovan je, pored drugih odličja, Obilića medaljom i Đurđevskim krstom. Knjaz mu je darovao sablju sa svojom posvetom. Na zidu u njegovoj kući visio je veći broj ratnih trofeja: handžara, kubura i džeferdara koje je donio iz raznih bojeva.
Poslije junačke smrti Tripka Džakovića 1875. godine, Joksim je postao vojvoda šaranski. Ujedno on je bio i plemenski kapetan (kapetanije šaranačke).
„Vojvoda Tripko, zajedno sa Joksimom Kneževićem“, piše u svojim Memoarima kralj Nikola, „od samoga početka ustanka (u Hercegovini) upravljao je vojskom šaranačkom i hrabro se bio s Turcima.“
Umro je 28. avgusta 1886. godine na Cetinju. Sahranjen je pred Vlaškom crkvom. Narod Cetinja ga je svečano ispratio. U sprovodu su bili knjaz Nikola, nasljednik Danilo, Petar Karađorđević, i mnogi glavari i junaci Crne Gore. Pored njegovih Šaranaca koji su ga lelekom iz jednog glasa ožalili, na grobu je, u ime knjaza, urednik „Glasa Crnogoraca“, Đ. Pajević, pročitao stihove „Vila nad grobom vojvode šaranskog Joksima Kneževića“, koje je sastavio sam knjaz.
„Jošte d’jete kad si bio
Od petnaest samo ljeta,
Sa ognjišta milog svoga
Ćerao si vraga kleta,
A i đe se krvca lila
Za slobodu, svetu vjeru,
Ti si svuda kao soko
Dolijeta’ u poćeru.
Našem krvnom dušmaninu,
Što nas goni od Kosova,
Trudeći se da uništi
Ovu šaku sokolova…
Al’ uspio u tom nije,
Nit’ će dok je ovih gora…
Šezdeset si punih ljeta
Boja bijuć doživio,
A četrdeset i pet punih
Dušmaninu krvcu lio.
Pa zar sada da tugujem
Što međ, nama sad te nije
I nad hladnom pločom tvojom
Da ti vila suze lije?
Ne, nikada to ne mogu,
Već vesela moram biti,
Kad si znao takav spomen
Rodu svome ostaviti.
Zato primi v’jenac ovi
Kog ti daje srpska vila,
Njim se kiti, zmaju stari,
I laka ti zemlja bila!“
I u narodu je ostao spomen o njemu – neke priče je vrijeme potisnulo u zaborav, a neke su se i do danas sačuvale.
Upitali Joksima kakav je bio Vukale Mitrov, njegov pobratim, koji je poginuo u borbi s Turcima.
„Ko jedan pojedan“, odgovorio je Joksim. „Ostao je bez oca kad nije imao ni punu godinu — Turci su ga objesili o jednoj bukvi kad je prelazio Taru. Podizala ga je majka — samohranica, na desnici i preslici, ali ga je i ona rano ostavila. Prije nego će umrijeti, dozvala je brata Zeka Miloševa, i rekla mu: ‘Ja ga, brate, u ovome zlu ne mogah podići — da bude čovjek, a ti mu daj ono što i svojoj djeci daješ, i biće za nj dosta’. Zeko ga od svoje djece nije odvajao, dok i njemu ne dođe sudnji dan — udare mu Turci, kuću razore, a njega na kućnom pragu posijeku. I Vukale — šta bi drugo — neko kapu u žalosnu ruku, otide iz Drobnjaka, niko se na nj i ne osvrnu, a kad se poslije desetak godina vrati, nije bilo glave koja se za njim ne obrnu. Sve mu je bilo drukčije nego u drugih: i odijelo, koje je nosio, i kubure koje je upas zadijevao, i sablja koju je pasao. Pola mladosti je u svijetu ostavio dok je to nabavio, a sa onom drugom pola došao u Drobnjak — da i to poharči (izgubi).“
„A što, zaboga?“
„Dovela ga očeva i ujakova krv. Nije mogao da je zaboravi. Kad god je išao sa mnom u četu, i ubijao Turčina, govorio je: ‘Ovo je za Mitra, ovo za Zeka, a ovo za moju nesrećnu majku!’. Tako i poginu, veselnik, kad je išao za Taslidžu (Pljevlja), obigran od čete Turaka. Dok su mu smrtno ranjenom sjekli glavu njegovom sabljom, uzviknuo je: ‘E, pogana sabljo, juče si bila moja, danas turska, a sjutra ćeš, akobogda, biti u rukama Joksimovim!’. I bila je skinuo sam je s turskog buljubaše u Šarancima, njom sam tri turske glave posjekao, a kad sam četvrtu stao sjeći — prelomila se. Poslije boja dao sam da je prekuju, ali je više ne nosim u bojeve — dosta se krvi napojila.“
Kujo Novović
NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.
