Kuća Njega Goločevca u Krnjači danas
Jedne ledene februarske noći 1943. godine, u vrijeme stravičnih pokolja koje su četnici Pavla Đurišića tada vršili nad muslimanskim življem u okolini Pljevalja, dok su gorele kuće po Meljaku, Bukovici i Boljanićima i razlijegali se krici, uglavnom nejači, na prag Njega Goločevca je rupila poveća grupa prestravljenih muslimanskih izbjeglica.
Pojedini muslimani, rodom iz ovih krajeva, koji zbog nečeg nijesu željeli da im spominjem imena, kažu da ih je bilo možda i pedesetak, a svakako nekoliko porodica, po prilici uglavnom iz Zastjenja:
„Njego, brate, spašavaj, ako znaš za boga, poklaše nas!“, zavapili s praga.
Njego Goločevac (sjedi drugi s lijeva, sa šajkačom na glavi) sa prijateljima i komšijama
Njego bez dvoumljenja otvorio kuću, otvorio štale i pojate i sve ih smjestio na konak kako je umio i mogao, iako je znao da rizikuje glavu i svoju porodicu pred raspamećenim zlikovcima koji su u svom bezumlju posebno bili kivni upravo onima koji bi digli glas i usprotivili se njihovim zlodjelima, koji bi se stavili u zaštitu „Turaka“.
Po jednoj verziji, grupa četničkih zlotvora je nedugo potom zaista banula u kuću Njega Goločevca, otkrila da je on sklonio muslimane i krenula da ih pobije, ali Njego izveo svu familiju i stao pred njihove cijevi i kame i kazao da moraju pobiti prvo njih pa njihove nezvane goste. Pred ugledom poznatih domaćina, Srba, Njega i Mitra Goločevca, pred glasom koji je ova kuća nosila u cijelom kraju, četnici ipak ustuknuli, a Njego sjutradan po zori nevoljnike propratio ka Pljevljima.
„Pamtim dobro kad je to bilo“, veli devedesetogodišnji Mile Komarica, komšija i kum Goločevaca. „Ne znam, ili sam, može biti, i zaboravio da li je sve baš tako bilo, biće da najbolje znaju oni koje je Njego spasio ako još ima ko od njih živ, a znam da su uglavnom bile žene i đeca. Utuvio sam, pričalo se dugo poslije o tome, da je neko, nedugo pošto su oni banuli kod Njega i pošto ih je on sklonio pod krov i uzeo u zaštitu, čuo kako dijete pišti neđe dolje na dno onoga dola ispod kuće. Otrčao je, sjećam se, Miko Loncović, koji se tu zadesio, i donio dijete, ne znam da li je imalo i godinu. Grešno, premrzlo i pomodrelo, jedva živo – majka ga, u strahu da ih može plačom odati, bacila i ostavila u snijegu da svisne, eda bi spasila ostale…“
Spomenik Gločevaca na groblju u Krnjači
„Jednoga dana, nekako malo pošto je Njego umro, može biti koju godinu kasnije, eto jedno momče na vrata“, sjeća se Zora Goločevac. „Pita je li ovo kuća Njega Goločevca. Kazujem mu ja sve, a on ispriča da je došao da posjeti i vidi to mjesto gdje ga je majka 1943. godine u februaru bacila da ne bi otkrio zbjeg i da su ga Njego i njegovi prijatelji Srbi spasili da se ne smrzne i da ga zvjerinje ne rastrgne. Sigurno mi je on kazao i kako se zove, bijaše to neko fino i bistro momče, ali sam ja zaboravila i upamtila sam samo da je bio musliman i da mi je kazao da živi u Priboju i da radi u fabrici kamiona. Poslije sam čula da je tokom ovoga posljednjeg nesrećnoga rata odselio u Sarajevo i tamo vjerovatno i sad živi…“
Zločini
U knjizi „Prilog u krvi“, objavljenoj u Pljevljima 1969. godine, kao i u nizu drugih nepobitnih istorijskih dokumenata, opisani su zločini koje su četnici počinili u ovim krajevima početkom 1943. godine. Na osnovu spiskova, u kojima su precizno data imena i prezimena, godine rođenja i mjesto pogibije, vidi se, na primjer, da je samo u tadašnjim opštinama Boljanići, Meljak i Bukovica u okolini Pljevalja, bilo više od 1.140 žrtava pobijenih tih krvavih februarskih dana, a od toga više od 700 mlađih od 15 godina. A da sve to nije „komunistička propaganda i poslijeratna ujdurma komunističke vlasti“, kako mnogi i do danas pokušavaju minimizirati ove zločine, neporecivo svjedoče izvještaji glavnokomandajućeg četničkih snaga, vojvode Pavla Đurišića, koji izvještava svog vrhovnog komandanta Dražu Mihailovića o „učincima“ akcija na terenu. Samo iz dva takva izvještaja proističe da je u toj četničkoj ofanzivi na području Bijelog Polja, Pljevalja, Čajniča, Goražda i Foče, pobijeno oko 10.000 muslimana. Uzme li se u obzir da je u tim izvještajima bilo hvalisanja i pretjerivanja, baci li se „pola u Drinu“, ostaje ipak zastrašujuća brojka, za pamćenje i opomenu…
Budo Simonović
(Sjutra: GOST MU JE BIO SVETINjA)
