Kuća Njega Goločevca u Krnjači danas
Tih dana, negdje na putu od Priboja i Rudog prema Pljevljima, ubijen je neki mladi oficir Jugoslovenske narodne armije. Zvanično: Božo Bjelica je te noći izašao iz svog skrovišta u kući Njega Goločevca da prošeta i nadiše se čistog vazduha, sreo se slučajno sa oficirom na putu i bio brži na oružju.
Mještani, međutim, i danas sumnjaju da je u pitanju bila neka namještaljka i ujdurma OZNE i samog Nikole Bugarčića. Navodno, oficir jeste poginuo, jeste ga ubila odmetnička četnička banda, ali ne na terenu Bučja, odnosno Krnjače, već ga je policija tu donijela eda bi raskrinkala jatake Boža Bjelice, pošto se, navodno, posumnjalo da ga krije neko u tom selu.
Bilo kako bilo, u duhu krilatice da „OZNA sve dozna“, doznalo se i da je Njego Goločevac bio jatak Boža Bjelice:
„Valjda pod sumnjom da je u sve to bila umiješana cijela porodica, sem Njega, uhapšena je i njegova supruga Milka, i sin Vlade, i ćerka Božana, i snaha Bosa, supruga Njegovog sina Buda, koji je tada radio u policiji u Titogradu“, sjeća se Zora Goločevac, snaha Njegovog brata Mitra. „Uslijedilo je veliko suđenje u Priboju i bog zna kako bi bilo, da li bi se Njego nanosio glave da se na suđenju nije pojavila sila muslimana iz ovih krajeva, prvenstveno žena, koje su u glas zavikale u sudu: puštajte ovoga čovjeka, ovo je naš veliki dobrotvor koji nam je djecu spasio…!“
Faksimil jednog izvještaja Pavla Đurišića iz januara 1943. godine
Njego Goločevac je ipak osuđen na dvadeset godina robije i upućen na izdržavanje kazne u Požarevac, a ostali članovi porodice su pušteni poslije nekog vremena, čak i snaha Bosa, koja je bila član Komunističke partije, što je bila posebno otežavajuća okolnost za nju i njenu nebudnost.
„I njen muž, Njegov sin Budo, sa kojim je, kako mi se čini, bila tek deset mjeseci u braku, jedno vrijeme je poslije bio rezervisan prema njoj“, kaže Zora Goločevac. „On je ubrzo potom prešao iz Titograda u Priboj i tu nastavio da radi. Vremenom su njihovi bračni odnosi normalizovani, ona mu je rodila i troje krasne djece, ali je ostala da živi ovdje kod svekra i svekrve sve do njihove smrti, odužujući im se tako za njihovu pažnju, ljubav i zaštitu koju su joj pružili u najtežim trenucima…“
Njego Goločevac je, po prilici, u zatvoru odležao dvije ili tri godine, ali su onda intervenisali, prvenstveno ugledni i tada moćni Pljevljaci, prije svih Ilija Zečević, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije Aleksandra Rankovića i Budo Milićević, isto tako „krupna zvjerka“ u krugovima policije i Udbe – uvažili Njegov gorštački princip da se ni pred krvnikom koji ište pomoć i spas ne zatvaraju vrata, ali i strah da bi mu mogla stradati porodica ako bi Bjelici zatvorio vrata ili ga otkrio i prijavio vojsci i policiji.
Zora Goločevac
Vratio se u Krnjaču i nastavio po svome. Gostopriman, vedar i druželjubiv, do posljednjeg daha je ponavljao da su vlast i policija, da je svaka sila za vremena, da sve bude i mine kako je i došlo, a da ostaje samo čovjek i da samo od njega zavisi hoće li ga vrijeme i potomstvo svrstati u ljude ili u neljude.
Umro smrću pravednika
„Njego je umro 1975. godine, samo 13 dana poslije supruge Milke, koja je bila tri godine mlađa od njega „sjeća se Zora Goločevac. „Bilo to, kako mi se čini, nekako u jesen. Mi se spremili, treba da krenemo na neku četrdesnicu tu u selu, čekamo i Njega da krene s nama, kad sin mu Vlade zakuka pred kućom. Mi tamo, Njego počinuo smrću pravdenika, na prečac, srce ga izdalo. A ko je i kakav je bio vidjelo se na sahrani. Sabrao se silan svijet, a posebno muslimani. Uva, čini mi se, nije ostalo da nije došlo iz ovih okolnih sela i cijelog pljevaljskog kraja, pa sve do Čajniča i Goražda na jednoj i Rudog, Priboja i Prijepolja, na drugoj strani, a stigla i sila saučešća od njih iz cijelog svijeta – javio se ko je god čuo – nijesu ljudi zaboravili njegovo dobročinstvo…“
Budo Simonović
(Sjutra: TRAG U PRIČI BOŠKA PUŠONjIĆA)
