Jedan od najboljih crnogorskih pjesnika XX vijeka, stvaralac koji nije pisao zbog slave, a svojim djelom je zaslužio i stekao, crnogorski Jesenjin i nikšićki boem – Vito Nikolić. ,,Ja sam bio kafanski i više ničiji/I bio pust i prezren – neželjen k’o grobar/Noćas bi’ htio sebi – dječaku da ličim/I da mi opet kažu da sam dobar” kaže Nikolić u pjesmi ,,Intima”
Pjesnik koji je duboko u svom srcu nosio melanholični doživljaj svijeta i prenosio ga u stihove koji se se govorili u nikšićkim kafanama, osvitali kao grafiti na zgradama i spominjali se na književnim večerima širom Jugoslavije. Skroman u riječima o sebi Vito Nikolić je stvarao poeziju koja je svjedok umjetničke vrijednosti i veličine.
Pjesnik koji je imao urođeni talenat ostao je imun na titule i priznanja, noseći u sebi jedinu želju – da stvara.
,,Ja nijesam pisao poeziju da bih bio slavan pisac. Želio sam naravno da ta poezija bude prihvaćena, ali nikada zaista nijesam osjećao da sam ‘slavan’, već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih”, zapisao je Vito Nikolić.
Naročito vezan za Nikšić, doživljavao ga je, kako piše, iz posebne perspektive iz koje je mogao da vidi ljude sa vrha i sa margine – što se projektovalo na stvaralaštvo, pa neki od stihova odišu specifičnom atmosferom ovoga grada.
,,Nikšić, u vrijeme kada smo ja i moja generacija stasavali do novinskih i časopisnih stranica, u mom sjećanju je ostao bojen našim ponoćnim sastancima na Trgu Save Kovačevića odnosno onome njegovom dijelu između parka i kuće Zirojevića koji smo zvali Kosmodrom. U Nikšiću pedesetih godina postojao je običaj da se mlađi ljudi svakodnevno skupljaju na određenim mjestima u gradu i na tim mjestima nikad nije moglo biti da nema nikoga. Ovaj običaj je vjerovatno bio posljedica tadašnjih prilika koje su karakterisali nedostatak zatvorenih prostora za sastajanje i vođenje kulturnog i uopšte javnog života. U onoj zavjetrini kod Jugoplastike na Trgu Maršala Tita uvijek si mogao naći onoga ko ti treba ili onoga ko bi ti mogao reći gdje je taj što ti treba i kad će se vratiti. To je bilo i vrijeme kad je jedina razonoda jednog broja Nikšićana u kasnim večernjim časovima bilo ispraćanje i dočekivanje vozova na Željezničkoj stanici, gdje je stalno radio (i danas radi) jedan bife u kome smo se okupljali i u kome smo doživljavali nešto od onoga što se može pročitati u nekim knjigama Mirka Kovača, ili u onim prozama jugoslovenskih pisaca koji se bave gradskom periferijom”, kaže Vito Nikolić u knjizi ,,Dobri duh Nikšića”.
Stvaralac kojem božansko nadahnuće nije bilo uskraćeno često je bio žrtva onih koji su se voljeli kititi tuđim perjem, što je on boemski mudro komentarisao, uzdižući se na taj način iznad prizemnih stvari kao što je plagiranje i otimanje slave:
,,Ljudi su moje pjesme učili napamet, neko bi ih i objasnio, a neki moji stihovi kružili su ne samo Jugoslavijom. Za jedan kažu da je možda najpoznatiji slogan u svijetu. To je onaj grafit koji pišu na zidovima: Zaustavite planetu, ja hoću da siđem! Međutim, on figurira kao stih Jakova Grobarova, a drugi stih iz te pjesme pripisuju jednom drugom beogradskom pjesniku. Obojica su mi dobri prijatelji i u razgovoru su mi objasnili kako je do toga došlo. Jakov je, kažu, jedan moj stih prodao za večeru. Ali, Momo Kapor u jednom tekstu kaže, pored ostalog, da je Grobarov napisao stih koji je raven antičkoj poeziji. Kad se neko odluči da daje tako gromoglase izjave morao bi da zna ko je taj stih napisao. No, nijesam se oko toga sporio, jer sam to već radio sa jednim drugim koji je više mojih stihova uzeo i koji sebe smatra velikim pjesnikom”.
Stihovima koji su obilježili crnogorsku književnost XX vijeka Vito Nikolić je stekao slavu i obezbijedio sebi besmrtnost, tako da danas – poslije 21 godine od smrti, njegove riječi ,,nikada nisam bio spreman na onu vrstu slave koja se nosi kao transparent kroz narod i na učešće u snobovskim manifestacijama” zvuče jasnije, nego kada su izgovorene.
Manifestacije, koje je nazivao snobovskim, Vito Nikolić je koristio da javno kaže ono što se u vrijeme kada je on stvarao smatralo državnim neprijateljstvom, zbog čega je bio hapšen i zatvaran. Prestao je na njih da odlazi nekoliko godina pred smrt kada je, rezigniran novom ratnom situacijom, izabrao da sve manje izlazi među ljude.
Umro je u jesen 1994. godine.
Bojana Obradović
