Pripovjedač, esejista i prevodilac – jedan od najvećih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije. ,,Nije opasno čitati mnogo knjiga, opasno je čitati jednu jedinu. Ljudi koji su pročitali samo jednu knjigu – bila to Biblija, Kuran, ili Mein Kampf – najžešći su fanatici religioznih ili političkih vjerovanja”, Danilo Kiš
Nedavno se navršilo 26 godina od smrti jednog od najznačajnijih postmodernista u našoj književnosti, Danila Kiša. Rat, nesrećno razdvajanje sa ocem koji je stradao u logoru, smrt majke i fašistička, zatim i komunistička ideologija, koje je kao totalitarne sisteme u svom djelu osporovao – obilježili su njegov život i projektovali se na stvaralaštvo. Njegov otac, Eduard Kiš, bio je mađarski Jevrejin, a majka Milica Dragićević – Crnogorka sa Cetinja, gdje je proveo jedan dio svog života.
,,Tamo na Cetinju, kao što znate, kiše padaju mjesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovjek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vrijeme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bjekstvo, osim knjige. Mislim da me razumijete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gdje sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu”, govorio je Danilo Kiš.
Pisac koji je sebe nazivao etnografskom rijetkošću napisao je ,,Mansardu”, ,,Grobnicu za Borisa Davidoviča”, ,,Peščanik” i druga djela u kojima je problematizovao temu rata i istorije, postavljajući pitanje šta je istina, a šta laž, šta je grijeh, a šta milosrđe i ima li opravdanja za smrt u ime ideologije, pa se njegovi tekstovi, u kojima je dokument čest postupak, mogu tumačiti i kao sučeljavanje sa istorijom.
,,Jugoslovenski pjesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vijek slikom majmuna koji upravlja avionom. To odlično definiše situaciju u kojoj se nalazimo. Tokom vijekova i vijekova svoje znane istorije, čovjek nije izmijenio svoju duhovnu strukturu. Ako – primjera radi – uzmemo samo period posle Drugog svjetskog rata, suočeni smo s bezmjernim ljudskim žrtvama koje je donijela kulturna revolucija u Kini, s užasima rata u Vijetnamu, masovnim ubistvima koja su djelo Pol Potovih crvenih Kmera u Kambodži, sa suludim religioznim ratom u Sjevernoj Irskoj, brutalnim ratom u Avganistanu i ništa manje brutalnim ratom između Irana i Iraka, s krvavim mahnitanjem fundamentalizma, i tako dalje”, govorio je Danilo Kiš.
Njegovo izvanredno djelo često je nailazilo na osude neistomišljenika pa su ga tadašnji kritičari optuživali za netalentovanost – ne razumijevajući i ne prihvatajući širinu njegovog uma i njegov prezir prema zakonima uske zatvorene zajednice.
,,Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svijetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umjetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umjetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog”, kaže Kiš.
Poslije brojnih napada i pokušaja da umanje vrijednost njegovog djela, među kojima je i optužba tadašnjeg predsjednika Udruženja književnika da je Kiš jalovi prevarant – što je završilo na sudu, sa svojim koferom punim ,,gorkog taloga iskustva” Danilo Kiš odlazi u samonametnuto izgnanstvo u Francusku.
Poslednje godine života proveo je u Parizu gdje, kako je napisao, nije bolovao od nostalgije, ali se razbolio od karcinoma pluća, od čijih posledica je umro 15. oktobra 1989. godine.
Neposredno prije smrti, na pitanje prijatelja ,,Boli li te šta” odgovorio je:
,,Život”.
Bojana Obradović
