Partizanska trojka je za trpezom ubila kapetana Stanka Radulovića i njegovog oca Spasoja, a Stankova ćerka Milosava potom ubila jednog od ubica i drugog ranila, ali je zatim i sama glavom platila
U romanu Mihaila Lalića „Odlučan čovjek“, koji je ostao nekako u sjenci većine ostalih njegovih djela, glavni junak Bojo Šančević, nekadašnji svemoćni revolucionar, do bezdušnosti i bezumlja slijepi partijski vojnik (mnogi tvrde da je riječ o jednom od vodećih crnogorskih ratnih rukokovodilaca, koji se posebno „proslavio“ i ostao po zlu upamćen u poslijeratnim nemilosrdnim obračunima sa političkim neistomišljenicima, naročito sa informbirovcima), pritisnut grižom savjesti, u svojoj pokajničkoj ispovijesti na jednom mjestu veli:
„Kad se ščerpaju dvije ale, kao, na primjer, revolucija i reakcija – to je veliko čerupanje gdje niko nevin ne ostane. Ni djeca u kolijevci nijesu sasvim bez krivice, ni starci…“
„Šta može da čini čovjek kao ja“, pita se dalje Šančević „kad mu dovedu djevojku, mladu i lijepu, oficirsku ćerku: ubila nam borca, ranila drugoga, ubila bi i trećega da nije mrak iskoristio i šmugnuo. Priznaje, ne kaje se, ponosi se… Ima razlog: upali im naši u kuću kao tobože na razgovor i ubjeđivanje, ubili joj oca, samovoljca, neutralca, tvrdoglavu oficirčinu kralja Nikole. Jeste da nije imao veze s okupatorom, ali ko ti garantuje da bi tako čist ostao i sljedećih mjesec dana?… Nijesam mogao da je zatvorim: mi smo, u ono vrijeme, bili protiv zatvora. Ni da je pustim nijesam mogao – našli bi naši drugog sudiju, a mene bi odmah sjurili na dno stepenica, i moglo bi biti i gore. Osudio sam je na strijeljanje…“
Ako slavni pisac čak i nije ovaj lik „gradio“ po uzoru na nekog konkretnog, stvarnog partizanskog rukovodioca, revolucionara koji je vedrio i oblačio u Crnoj Gori u godinama ustanka i Narodnooslobodilačke borbe, Nikšićani su u ovoj priči prepoznali tragediju koja se martovskih dana 1942. godine zaista dogodila u selu Zavrh na desnoj obali Zete, naspram Brezovika, čuvenog sanatorijuma za plućne bolesti kod Nikšića. Prepoznali su jednu od najkrvavijih, takozvanih „lijevih grešaka“, koje su komunisti, kovači novog društvenog poretka, posebno u Crnoj Gori, napravili u tim prvim revolucionarnim danima. Prepoznali su stradanje na božjoj pravdi glasovite porodice Radulović, jednu od onih priča-opomena koja se nikad ne smije zaboraviti kako se nikad i nigdje – čak ni u ratu – ne bi ponovila.
Glava porodice
Glava i u neku ruku rodonačelnik porodice Radulović iz Zavrha bio je Krsto, glasoviti barjaktar sa Vučjeg dola, puškonoša i učesnik svih bojeva i oslobodilačkih ratova koje je Crna Gora vodila u drugoj polovini 19. i prvim decenijama dvadesetog vijeka. Rođen je, po prilici, 1832. godine i u svojim kazivanjima je isticao da je dobro zapamtio kad su Moračani, Uskoci i Drobnjaci odrubili glavu zloglasnom turskom haračliji Smail-agi Čengiću i priče o strašnom pogromu koji je potom u tim krajevima za osvetu počinio njegov sin Dedaga.
Iako već na pragu devete decenije života, nije uzmakao ni pred krvavim žicama na Bardanjolu već je rame uz rame sa sinom Spasojem i unukom Stankom jurišao na Skadar 1912. godine, a kad je 1940, u 108. godini života, zanavijek sklopio umorne staračke oči, na njegovim grudima je sijalo više od deset visokih odličja za hrabrost i vojničke zasluge i vrline, među kojima je bio i Danilov krst.
Budo Simonović
(Sjutra: NIJE HTIO POD SKUT OKUPATORA)
