Džošua Bel na stanici metroa u Vašingtonu (Foto: berkshireonstage.files.wordpress.com)
Čovjek je sjedio na stanici metroa u Vašingtonu D.C. i počeo da svira violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je šest Bahovih komada oko 45 minuta. Za to vrijeme, pošto je bilo radno jutro, izračunato je da je bar hiljadu ljudi prošlo kroz stanicu, najveći broj njih odlazeći na posao.
Nakon tri minuta sredovječni čovjek je primijetio muzičara koji svira.
Usporio je, zastao na par sekundi a onda požurio da stigne na vrijeme. Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta neko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda čovjek pogledao na sat i ponovo počeo da hoda. Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dječak. Majka ga je požurivala ali je dijete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dijete je nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Takvu reakciju pokazalo je jos nekoliko djece, ali svi roditelji bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.
Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom. Sakupio je 32$. Kada je prestao da svira, nastala je tišina ali to niko nije primijetio. Niko nije zatapšao niti je pokazao bilo kakvu reakciju.
Niko nije znao da je violinista bio Džošua Bel, jedan od najboljih muzičara svijeta. On je svirao neka od najintrigantnijih djela ikada napisanih, na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana prije sviranja u metrou, Džošua Bel je rasprodao koncert u Bostonskom pozorištu gdje je karta koštala 100$.
Ovo je stvarna priča. Džošua Bel je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list Vašington Post, o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju.
Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:
Na javnom mestu u neadekvatno vreme:
Da li primjećujemo ljepotu?
Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
Da li prepoznajemo talenat u neočekivanom kontekstu?
Jedan od mogucih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara svijeta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?
Izvor: dajesenaznanje.weebly.com
