Pisac o kojem se govori i piše različito – ali nikad ravnodušno. Jedan od najintrigantnijih ljudi XX vijeka. Drugačiji i svoj – Miodrag Bulatović
Čitanje Miodraga Bulatovića i danas ostavlja bez daha svakog čitaoca, jer je jedan od rijetkih pisaca koji svojim književnim postupcima doslovno zna da obrne svijest, baš onako kako je izokrenuta stvarnost u njegovim tekstovima. Njegova djela prevođena su na nekoliko svjetskih jezika, bio je jedna od najintrigantnijih pojava XX vijeka, kako svojim djelom tako i svojim životom.
Njegova nesreća je to što je u svojoj zemlji bio otuđenik, nepriznat, nevoljen i nerado dočekan. Ni danas mu u njegovoj domovini, kako je često nazivao Crnu Goru, koja se kao lajtmotiv provlači kroz njegova djela, nije posvećena dovoljna pažnja. Biblioteka u seoskoj školi, bista u Bijelom Polju i spomen ploča na oronuloj kući koja nije dobila status kulturne baštine.
Teško je izdvojiti neki njegov tekst za koji bi se moglo reći da je njegovo najbolje književno ostvarenje, upravo zato jer nije prestajao da iznenađuje postupcima, smjelom pristupu stvarnosti i svemu onom što je bilo prihvaćeno kao imperativ zbilje. Roman “Crveni petao leti prema nebu”, jedno je od djela koje se čvrsto vezuje za domovinu, kako Bulatović dosljedno naziva Crnu Goru. Stoga, onaj ko poznaje njegove tekstove zna da se u ovom romanu mogu naći nesvakidašnji elementi, uslovno rečeno, crnogorske kulture. Zapravo, iznenađujuće je koliko je pristup ovog romana crnogorskoj kulturi i tradiciji jedan veliki oponent onoj slici koju imamo na osnovu ranijih tekstova crnogorske književnosti. Upravo u jednoj takvoj smjelosti i istupanju na njemu svojstven način leži majstorstvo i brilijantnost njegovih tekstova, koji su ga učinili prepoznatljivim.
Djela Petra I i Petra II Petrovića Njegoša kanon su crnogorske književnosti. U ovim tekstovima uspostavljen je herojsko-patriotski model svijeta i kult čojstva i junaštva kao jedini prihvatljivi oblik ponašanja u jednoj društvenoj zajednici. Takva slika svijeta nadograđivana je od strane autora crnogorske književnosti, ponajviše Marka Miljanova, koji je Primjerima čojstva i junaštva ukorijenio taj mit duboko u crnogorsku tradiciju, pritom davši definiciju dvije etičke kategorije čojstva i junaštva kao imperativa crnogorske kulture: Čojstvo je braniti drugoga od sebe, a junaštvo sebe od drugoga.. Takav model svijeta je izgrađen na ratničkoj i plemenskoj kulturi i građen je na principu zabrana i ograničenja. Svako istupanje iz te guste mreže zabrana i ograničenja u ovakvoj kulturi smatra se nekultivisanim oblikom ponašanja.
Takvom uspostavljenom sociokulturnom kodu suprotstavlja se Miodrag Bulatović i može se zasigurno reći da je on prvi autor koji prema kanonu crnogorske književnosti zauzima ovakav stav. Samim tim, Bulatović ne iznenađuje hrabrošću u odabiru tema o kojim se usuđivao pisati, već i što njegovo djelo uspostavlja jedan novi, antiherojski model svijeta, svijet opšteg haosa, rasula u kojem je ukinuta kategorija dobra. Za Crnu Goru, koja donekle i danas iščitava istoriju iz mita i čija se tradicija temelji na mitu čojstva i junaštva, autor poput Bulatovića je neprihvatljiv, i danas.
U okviru novog, uspostavljen sistema ukinute su kontrole i zabrane, i čojstvo i junaštvo pretvoreni u svoje suprotnosti. Dobro djelo koje je dominantan motiv Miljanovih anegdota, kod Bulatovića je pretvoreno u zlodjelo i ono potiče samo od čovjeka. Takvo modelovanje likova rezultiralo je stvaranju antičovjeka ili čovjeka-demona, koji svoje potpune konture dobija u njegovim tekstovima.
Jelena Trebješanin
