U mjestu zvanom Kođa lazina, u Štitarici, dovitljivi nostalgičar SlavkoVujisić sagradio objekat u kojem je smjestio cjelokupni ambijent sela iz gotovo zaboravljenog vremena
Kada je prije petnaestak godina došao na ideju da sagradi nešto što će biti u funkciji očuvanja tradicije i identiteta, građevinski inženjer SlavkoVujisić iz mojkovačke Štitarice nije imao dilemu –sagradiće na svom imanju kameni objekat koji će svojom unutrašnjošću podsjećati na nekadašnje selo. Tako je i učinio. Svaki kutak novosagrađene kuće nosi priču za sebe koja posjetioca vraća u vrijeme kojeg se tek najstariji sjećaju. U tom jednom objektu sada ima kolibu, kućer i savardak. Želja mu je bila da oživi nekadašnje selo sa karakterističnim obilježjima iz minulog perioda.
“Osnovni motiv mi je bio da sačuvam tradiciju i identitet, ono što mi u stvari jesmo, da ne bih svojoj djeci objašnjavao šta je ralica, plug, testera itd. Većinu oruđa i alatki iz prošlosti imao sam u kući svojih roditelja, ostalo sam prikupio i sada posjedujem gotovo sve što se nekada koristilo na selu. Ideja je da otrgnemo sve to od zaborava i da generacije koje dolaze, ako Bog da, mogu da vide kako se nekad radilo i živjelo i na čemu su se stvarala najljepša djela na ovom prostoru”, kaže Vujisić.
Od stapa do trmke i avana
Kuću koja svojim izgledom skreće pažnju sagradio je u mjestu Kođa lazina. Ova lazina dobila je naziv Kođa po livadi u šumi na kojoj su svakodnevno boravile koze.
“Koze vole ovakva mjesta jer su dobro energetski postavljena, prva okopne i imaju prijatnu mikroklimu. To se u mom slučaju pokazalo tačnim pa se ja, moja porodica i naši prijatelji koji su česti gosti, ovdje osjećamo izuzetno prijatno”, pričaVujisić.
Sam objekat privlači pažnju svojim izgledom, jer je istovremeno i jedinstven i svojim oblikom karateriše arhitekturu sjevera Crne Gore. U jednom zdanju nalazi se kućer – mala koliba smještena na saonama koja je služila čobanima da prenoće pored kotara kako bi čuvali stado. U drugom dijelu je koliba koja jako podsjeća na one sa Sinjajevine, ima arhitektonsku dinamiku sa položajem koji ostavlja utisak da je u pokretu. Treći dio je savardak. Ta tri objekta su bila inspirativna za Vujisića tako da ih je isprojektovao pod jednim krovom.
Samo što se uđe u objekat, pažnju privlače vrata kolibe oslikana jestivim i otrovnim pečurkama, tako da oni koji požele da u obližnjoj šumi uberu neku od njih, znaju koje im kasnije neće stvarati zdrastvene probleme. Tu je i čiviluk od stare ljese (ograda od parmaka) koji svojim prijatnim izgledom privlači pažnju.
“To je taj minuli život”, podsjećaVujisić.
U dnevnom boravku gdje je ognjište zamijenio kamin, dobro se uklopio stari šporet „bosanac“ koji je i tekako u funkciji. Šank u osnovi ima staru drvenu burad, što je već viđena stvar, ali u ovom ambijentu djeluje veoma originalno. Ništa manje nije zanimljiv ni stap napravljen od jednog komada drveta gdje je dobijan maslac, bez kojeg praktično nije bilo nijedno domaćinstvo. Teško je znati koje je sve oruđe korišteno da bi se izdubio takav uređaj (stap), jer je dubok više od jednog metra. Zanimljivo je da je tokom rada zid stapa ostao neoštećen. Sve to je dokaz da su ljudi sa ovih prostora posjedovali visoko znanje i umijeće kada je obrada drveta u pitanju. Stare košnice, takozvane trmke (pletene košnice koje su služile da pčelari hvataju odbjegle rojeve ili pokupe divlje rojeve koje pronađu), ovdje su u službi lustera. Nekadašnji stolarski banak sada ima ulogu trpezarijskog stola. Na njemu su se nekada pravili prozori, vrata, zupci za grabulje, kosišta i drugi elementi potrebni tadašnjem domaćinstvu. U pozadini se vidi kompletan alat koji je nekada korišten: blanja, šaraman, tesla, bradva, i još mnogo šta što je koristilo za obradu drveta, izradu šestara, uglomjera, ralica, vagira, amova… Ovdje je i drljača sa još uvijek zdravim grabovim šiljcima, što znači da je veoma pažljivo odabrano vrijeme kada se grab sjekao i sušio da bi mogao da drlja zemlju, a da se šiljci ne polome i da sve do sad svaki od njih ostane zdrav i čvrst. Ljudi su vodili računa o svemu, čemu svjedoči i ploča na stolici, popularnoj koklici, koja je iz jednog komada, rađena od džefer javora od kojeg su se radile i gusle, tako da kuckanje u ploču daje prijatan i prodoran zvuk. Iako stara oko osamdeset godina koklica nigdje nije napukla, ponosno priča Vujisić prelazeći brzo pogledom na avan koji je služio da se duvan nabavljan u Hercegovini ili okolini Podgorice reže i kasnije mota u cigarete. Pokazuje nam makaze za striženje vune, pa grebene za njeno češljanje, cjediljke za cijeđenje jabuka, kako je dobijan najčistiji i najukusniji jabukov sok. Krplje za hodanje po snijegu vise na kamenom zidu pored drvenih stepenica koje vode na gornji boj…
“I sve je to ručni rad. Mnoge od tih stvari – alatki se većina ne koristi, ali ako je potrebno, odnosno ako neko to poželi, mogu da budu u funkciji”, nastavlja da pojašnjava domaćin.
I oružje je “minuli život”
Ovdje je i oružje koje je korišćeno u ratovima na tom području. Naravno, nije ispravno, samo su sačuvani originali: kratka talijanka, austrijska puška, englezica, m-48, i više komada iz nepoznatog vremena, lovačke puške iz starih vremena…
Jako je zanimljiva natra koja je stara preko sto godina, slične se i danas u nekim mjestima koriste. I još na desetine eksponata koji prosto ne daju da se tek tako prođe pored njih.
“Jedina misija objekta je da se u njemu okupi porodica i prijatelji, naravno i svi drugi dobronamjerni posjetioci koji požele da više saznaju o zajedničkoj prošlosti i indetitetu”, kažeVujisić.
A kako bi ovdje boravak zadovoljio i savremene kriterijume i potrebe i imao dimenziju potpunog užitka, vispreni nostalgičar Slavko Vujisić u dvorištu je sagradio bazen i saunu, takođe u primamljivom stilu i dizajnu.
Vukoman Batko Kljajević
