Feljton

Akademik Ljubomir Zuković: „U Njegoševom djelu, ima svjetlosti i putokaza za svačiji put, i to svjetlosti koja ne gasne i putokaza koji vara...“

Njegoš je čak sedam puta sahranjivan, a najviše bure je izazvala posljednja sahrana 1974. godine, kada je srušena njegova kapela i podignut mauzolej na Lovćenu

Nikad nije do kraja razjašnjeno zašto se Njegoš opredijelio da za svog nasljednika odredi neuglednog, prgavog, nazlobrzog i iskompleksiranog Danila – Zeka Stankovog Petrovića

U nagađanjima o uzrocima Njegoševe prerane smrti postoji i jedno predanje po kojem je on, navodno, umro od posljedica dvoboja sa nekim engleskim plemićem

„A naše jadno tijelo šta je... prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju...“

Uprkos svemu, do danas traje sumnja da li je Ivan Mažuranić stvarni autor spjeva „Smrt Smail-age Čengića“, ili je i tome, baš kao i u samom činu ubistva nekako kumovao Njegoš

U jednoj od najljepših ljubavnih pjesama u literaturi, Njegoš je potvrdio da je on, ipak, prije i iznad svega bio pjesnik i čovjek koji je volio život i sve ono lijepo što on donosi i pruža

Zahvaljujući profesoru Kazuu Tanaki i Hirošiju Jamasakiju Vukeliću, Njegoševi „Gorski vijenac“ i „Luča Mikrokozma“ prevedeni su i na japanski

Ne zna se kolikom je izdanja na srpskom jeziku do sada doživio „Gorski vijenac“, ali je izvjesno da se za minulih 166 godina u prosjeku bar jednom godišnje javljao u novim koricama

„Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle je podijeljeno u države koje imaju za glavni cilj: sebe, vjeru, narodnost i dinastiju...“