Pamtimo ga po brojnim ulogama – kao Zvonceta u „Lepoti poroka“, poštara Stojana u „Petrijinom vijencu“, Ćelavog u „Ko to tamo peva“, Cvikeraša u „Sjećaš li se Doli Bel“, Sora u „Čudu neviđenom“, profesora u Audiciji, Gavrila u filmu „U ime naroda“, Ruda u „Kuduzu“, Luku Kaljka u „Gluvom barutu“, poštara u „Ovo malo duše“… Pamtimo i brojne njegove replike i citate iz filmova i serija koji su odavno postali antologijski. Odnedavno je publiku osvojio ulogom Maksima Obada u filmu „Gorčilo – Jesi li to došao da me vidiš“.
„Kada sam dolazio u Crnu Goru pitali su me na koliko dolazim. Rekao sam: ‘Do kraja života’, što je njima bilo nevjerovatno. Ali ja sam to stvarno mislio. I, evo, ostao sam. I već 20 godina sam tu. Ne opterećujem se gradovima u kojima sam živio i radio. Kažem često da najviše živim u svojoj glavi. Sada živim najviše na selu“, kazao je glumac Boro Stjepanović na tribini “Kultopis” koju je, u okviru Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću za 2015, na Sceni 213 u Nikšiću, organizovala JU „Zahumlje”.
Stjepanović je rođen 1946. godine u Varešu. Glumu je diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1971. godine. Igrao je u više od 50 filmova, brojim tv serijama, pozorišnim predstavama, a napisao je četiri knjige.
Prvi susret sa glumom imao je kao dječak od osam-devet godina, kada je glumio, kako je kazao, nekog lijevog đaka, a teksta se i danas sjeća. Na filmu se prvi put pojavio 1968. godine (druga godina fakulteta) kao statista sa trojicom kolega sa klase u filmu „Neverovatni cilinder njegovog veličanstva kralja Kristijana“.
„To je bio moj prvi susret sa kamerama i televizijskim studijom. Otac je obavještavao svu rodbinu, nosao isječke iz novina… I ja sam to u početku skupljao. Kada sam vidio da to nikoga ne zanima osim mene, sve sam bacio. Imao sam svoju arhivu u Sarajevu, ali sve je propalo 1992. godine.”
Na iznenađenje publike, Stjepanović je kazao da mnoge filmove u kojima je glumio nikad nije pogledao, posebno televizijske uloge. Dešavalo se da na TV-u vidi kadrove u kojima glumi, a da se ne sjeća kada je to snimao.
Prvo je upisao književnost, da bi se nakon prve godine “preselio” na glumu, ali je poslije prve sedmice „pobjegao“, jer ga je uplašio profesor Minja Dedić svojom agresivnošću. Vratio se naredne godine, a prof. Dedića sreo je na trećoj godini, kada je već vjerovao u sebe i imao odigrane pozorišne uloge.
„Minja Dedić je tom svojom agresijom napravio glumca od mene. Skakao je sa mnom, gurao me, vikao na mene, jer je htio da me otvori, da se ohrabrim.“
Kada su filmovi u pitanju, smatra da je njegova zasluga mala.
“Igrao sam, pa ako se ljudima sviđa dobro je. Jedan kritičar je rekao: ‘Čini nam se da smo ga vidjeli i u filmovima u kojima nije igrao’. Ako sam u nekim filmovima ostavio utisak da sam prisutan i da vrijedim i značim drago mi je, ako ne, šta da se radi.“
Prisjetio se 1985. godine i početaka Audicije. Napisao je tekst, režirao, tražio po arhivi adekvatne biografije i napravio uspješnu predstavu. Kako je pojasnio, to je prvo uradio u Beogradu, u sklopu vježbi sa studentima druge godine, jer su po programu inače bile imitacije i skice lika. Istu vježbu je ponovio i u Sarajevu, a potom i njegove kolege, i nakon tri generacije „rodila“ se Audicija, kako bi zaradili novac da naprave Otvorenu scenu “Obala”.
Predstava je postala popularna i igrala se po cijeloj Jugoslaviji.
„Na 25. godišnjicu smo obnovili Audiciju. Bilo je i stresno i emotivno. Možda je ponovo odigramo za 30. godišnjicu. Pravili su poslije razne varijacije Audicije, poput Pinka i Granda. To mi je odvratno. Naša Audicija nije bila sprdnja, već su to bile studije na temu karaktera. I to precizno, do posljednjeg elementa, u skladu sa planom i programom. A ovo je sprdnja sa ljudima. Tužno je i to ne bih dozvolio. Nažalost, toliko liči na ovu audiciju da mi je ponekad jako neprijatno što sam učestvovao u tome, a teško je to objasniti da to nema nikakve veze s ovim trendom danas.“
Kada je došao u Crnu Goru, prilikom osnivanja Akademije dramskih umjetnosti na Cetinju, živio je u studentskom domu sa roditeljima, bratovom ženom i njegove dvije kćerke.
„To je bilo vrijeme kada sam po cio dan bio posvećen studentima. Gluma se cijeni po dva osnova – tehničkom i privatnom. Ko se razumije u glumu ocjenjuje me po tom tehničkom osnovu, a svi drugi po privatnom. Kada uđete u glumu morate pristati na to da će vas mnogi voljeti ili ne iz tehničkih ili privatnih razloga i tu ne možete baš puno učiniti. Ja pokušavam da na tehničkom planu odradim što je moguće bolje.“
Kada glumi sa studentima briše razliku između sebe, kao profesora, i njih. Tada su, kako je rekao, ravnopravni kao kolege i nastoji da se ponaša kao partner koji ne zna ništa više, ali ni manje od onog sa kojim igra.
Sarađivao je sa Živkom Nikolićem u skoro u svim njegovim filmovima.
“Žao mi je što sam malo glumio u ‘Đekni’. Živko je bio moj veliki prijatelj i u skoro svim filmovima igrao sam muža Vesne Pećanac. Kada sam se jednom prilikom u Podgorici sreo sa Živkom i Vesnom, Živko mi kazao da je, kada me je vidio, htio Vesni da kaže ‘Bježi, evo ti ga muž’”.
Stjepanović je priznao da ne prisustvuje često premijerama filmova i smatra da je crveni tepih kod nas, u regionu, budalaština, imitacija Holivuda i velikih para.
Sjeća se da je bio presedan kada je, tada šesnaestogodišnjeg Andriju Miloševića, primio na Akademiju.
“Kada je umjetnost u pitanju treba napraviti iznimku i šteta je da neko ko je izuzetno talentovan čeka da završi srednju školu da bi glumio. Zbog toga mnogi talenti propadaju.”
Stjepanović je istakao da su mu možda najtalentovaniji studenti bile Branka Bajić i Selma Alispahić u Sarajevu, koje su takođe imale po 16 godina kada ih je primio na Akademiju.
“Ispale su odlične glumice. Branka sada glumi u Engleskoj, a Selma je sjajna glumica u Bosni. Andrija je bio suvi talenat i svima sam rekao da je šteta da ga ne primimo.”
Govoreći o najnovijem filmu “Gorčilo”, Stjepanović je istakao da su “bili u velikom problemu”.
“Imali smo jako dobar tekst, specifičnog humora i jezika koji mi izuzetno cijenimo. Živko je napravio fantastičnu stvar, neprevaziđenu ‘Đeknu’, i na tu temu više nema šta da se snimi. Ne možete ništa da uradite a da ne bude imitacija. Onda smo pokušali da nađemo neki drugi pristup, da razvijemu dramsku osnovu, sukob, ne komediju mentaliteta, već komediju karaktera. To je prošlo kod publike.“
Stjepanović je napisao četiri knjige – Gluma od I do III i Audiciju za prijemni ispit.
“Rad na pisanju knjiga trajao je od trenutka kada sam, kao gimnazijalac, ukrao knjigu Stanislavskog ‘Sistem’ iz biblioteke u Varešu. Od tada sam maštao da napišem nešto slično. Kada su nagrade u pitanju, prava je ona koju sam dobio za knjigu. Nijedna moja uloga neće posebno ostati iza mene, niti će me možda pamtiti po tome, ali vjerujem da po pisanju hoće. To je nešto što sam zbilja uradio dobro. To su jedinstvene knjige. Sve i da neko hoće da nađe bolje nema. To je kao neka velika apoteka i tu postoji lijek za mnoge glumačke probleme.“
Omiljeni glumci su mu Nikola Simić, “veliki glumac, prijatelj, uzor, njegov veliki mentor”, kao i Milan Ajvaz.
“Film biram po glumcima i onda sam siguran da je dobar. Ne po režiji, jer mnogo režije smeta filmu. Dobra je režija koja je diskretna, u pozadini, koja prati glumce, ne smeta mnogo. Takvi su američki filmovi i njih volim. Ne volim evropski umjetnički film. Volim američki, žanrovski.”
Stjepanović voli i Džeka Nikolsona i Natali Portman, za koje smatra da su “čudo od glumaca”, kao i Roberta De Nira i Al Paćina.
“Ja sam sav u glumi i gluma mi je sve. Sve cijenim kroz glumu. To je možda moj hendikep. Ništa drugo ne vidim osim glume i glumaca.“
Kako je istakao, ne voli svrstavanje u bilo kakve grupe, pa ni u one na Fejsbuku.
„Ima ona potreba čovjekova za ukorijenjenošću, za pripadnošću, a kontra tome je narcisoidnost. Ja sam vjerovatno narcisoidan, jer ne volim da pripadam nijednoj grupi. Naročito da me drugi svrstavaju u tu grupu, posebno po nacionalnosti.”
Kazao je da nije jugonostalgičar.
„Mislim da je to bila dobra zemlja, ali ne bih nikoga da plašim povampirenjem Jugoslavije. Ja sam niko i ništa. Ne izjašnjavam se na tu temu samo da ne bih nikoga time plašio. Izjasniti se u ovoj zemlji, u ovom prostoru, na nacionalni i vjerski način znači odmah to što je značilo, što se desilo. Pustiti nacionaliste da vladaju je kao pustiti vukove u tor ovaca. Tu dobra ne može biti nikako. Sada slušam novu predsjednicu Hrvatske koja kaže da će za sva vremena riješiti sve probleme. Ja se onda pitam šta će raditi. Jer oni prave probleme da bi ostali na vlasti. Kada riješe probleme šta onda? Evo, sada Bosna pokreće pitanje Sutorine, odjednom, iznebuha. Nemaju šta drugo da rade. Sad će oni da brane Bosnu, ovi da brane Crnu Goru.”
Istakao je da je lijepo sjećati se djetinjstva, ali da čovjek od toga ne može da živi.
„Lijepo je sjećati se uspomena, ali ne smijemo živjeti od njih i zanemariti ovo što smo sada i gdje smo sada.“
Za sebe je kazao da nije divan čovjek, da zna da bude strog, težak, strašan i opasan. Priznao je da ga supruga zove pravim imenom, Borislav, i da se “uvijek smrzne kada čuje kako ga zove”.
Sada je, kako je rekao, slobodni umjetnik.
„Ženi sam rekao da neću da budem penzioner. Sada sam slobodan umjetnik, ležim kući i čekam da me neko zove da snimam. To je jedan uslov. Jovan Hadži-Kostić je kazao da slobodan umjetnik može biti onaj kome je žena zaposlena. Ja sve uslove ispunjavam.“
S. P.
