Nema nikakve sumnje da je na ovom skrovitom mjestu na kojem počiva Podvrh i ranije postojao manastir. Sem rijetkih kamenih ostataka, koji gdjegdje vire iz trave i kazuju da su tu nekad bili temelji manastira i manastirskih konaka, to je jasno i po tome što se zna da Turci nijesu dopuštali podizanje novih srpskih bogomolja već samo obnavljanje starih.
A sem toga što je podignuta na osami, na teško pristupačnom mjestu, očigledno je da su neimari željeli da svetilište sklone i od zlobnih pogleda na zlo spremnih turskih i uopšte osvajačkih zulumćara i bezbožnika, pa su oko njega sagradili zaštitne zidove i sve pokrili daščanim krovom koji se bitno ne razlikuje od krova na kakvoj običnoj starinskoj kući.
Tek kad se dođe pred crkvu, u prostrani trem ispred vrata i vidi živopis sa prepoznatljivim likom svetog Nikole iznad njih, postaje jasno da je u pitanju svetilište. Sva njegova ljepota se, međutim, ukazuje kad se uđe u crkvu, kad se čovjek nađe pod svodom čudesnog, vema dobro očuvanog živopisa. Na njemu će iole pismeniji i u ljepote našeg srednjevekovnog fresko-slikarstva upućeniji, odmah prepoznati ruku glasovitog popa Strahinje iz Budimlje, jednog od najvećih majstora freskoslikarstva toga doba, koji je ostavio rukopis svog likovnog stvaralaštva u nebrojenim crkvama i manastirima širom Crne Gore i Srbije. „Slikarski zanat“ je, izgleda, ispekao u ovih dana obnovljenom manastiru Šudikova kod Berana, a u Podvrhu se iskazao kao već zreo majstor i ostavio djelo za divljenje.
A tek duborezni, pozlaćeni ikonostas. Iako skromnih dimenzija, prilagođenih dimenzijama same crkve ( crkva je, inače, sa tremom duga oko 14,5 metara, široka 5,5, a visoka oko 9 metara), on predstavlja jedan od najljepših i najreprezentativnijih u srpskim srednjevjekovnim hramovima. Glavni majstor ikona i slikarskih ostvarenja na ikonostasu je bio kir Kozma a dijelom i njegov učenik, pomoćnik i vjerni sledbenik „zograf laik“ Radul.
Uprkos nesumnjivoj i neponovljivoj ljepoti ikonostasa manastira Piva, koji je bio predviđen za izlaganje na velikoj izložbi „Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas“, organizovanoj 1971. godine u Gran Paleu u Parizu, na predlog upravo Anike Skovran poslat je manji, ali ne manje reprezentativan ikonostas manastira Podvrh. On je tamo zablistao u svom svojem sjaju i, kako veli Anika Skovran, „bio najubedljiviji tumač lepote postvizantijske umetnosti na tlu Balkana“. A na toj izložbi svijet je zadivio još jedan eksponat iz riznice ovog manastira – Divoševo jevanđelje iz 1330. godine, koje je pronađeno tek septembra mjeseca 1960. u vješto maskiranoj manastirskoj skrivnici. Ne zna se, naravno, kad je i kako dospjela u Podvrh, ali ova prekrasno ilustrovana knjiga, rukotvorina „grešnog“ Manojla Grka, predstavlja jedan od najznačajnijih rukopisnih spomenika na pergamentu iz tog vremena. Pisana je u slavu nekog bosanskog plemića Divoša Tihoradića, koji se spominje u poveljama bosanskog vladara Stjepana Kotromanića kao svjedok u nekom sporu Bosanaca sa Dubrovčanima.
Priču za sebe predstavlja i to kako je ova svetinja, manastir Podvrh, uprkos tome što je bila sklonjena i od opasnih puteva i od zlobnih pogleda, pretrajala tolike vjekove, turske i druge pogane osvajačke zemane. Sem tog, nesumnjivo značajnog, „prirodnog štita“ i domišljatosti neimara kako da je sakriju pod krovom obične seoske kuće, sigurno je da su od velikog značaja i uticaja bile i legende koje je narod ispreo oko nje, a zasnovane su ipak na zrncima istine i nepobitnih dokaza.
Budo Simonović
(Sjutra: OSTALA MU LjUBA NELjUBLjENA)
