Danko Vasović četvrt vijeka tragao za istinom o Kurtu Valdhajmu
„Kad sam krenuo iz Beograda, mislio sam da odlazim zauvijek, a ipak sam u Italiji ostao samo godinu i po dana jer se u meni nešto bunilo i nisam mogao da se pomirim sa porazom, da priznam pobjedu onima koji su na nečasan način pokušali da me unište i kao čoveka i kao novinara“, kaže Danko Vasović.
Tamo u tuđini sam shvatio da je jedini način da pobijedim i izborim se sa vjetrenjačama da se vratim i nastavim tu gdje sam stao, da do kraja razgolitim istinu o Kurtu Valdhajmu, što će nesumnjivo istjerati na čistinu i one koji su tako bezočno pokušali da spasu ovog zločinca, fabrikujući i poturajući mi onaj lažni dokument.
Tako je počela moja nova potraga za dokazima o Valdhajmovoj nacističkoj prošlosti, ali i o njegovoj ulozi agenta KGB-a!
A na to da je Kurt Valdhajm, uz sve ostalo, bio i agent KGB pažnju mi je prvo skrenuo glavom Simon Vizental još 1986. godine. Potom mi je i Vlado Dedijer tvrdio da je Kurt Valdhajm, `dvadesetčetvorokaratno zlato` KGB – agenture, a sve mi je zatim potvrdio i Anton Kolendić, jedan od naših najjačih obavještajnih kadrova, legenda naše službe inostranih poslova, glavni jugoslovenski operativac u Austriji odmah poslije Drugog svjetskog rata, koji je tada u Beču formalno bio zamjenik šefa naše vojne misije.
Našao sam ga u Beogradu. Živeo je u Palmotićevoj ulici broj 12, u stanu broj jedan. Otvorio se čovjek i ispričao mi veoma zanimljive pojedinosti koje su me, uz ostalo, uvjerile da sve optužbe na račun Valdhajma nisu prazna priča, pa ni to da je čak radio za sovjetsku obavještajnu službu.
Dao sam Valdhajmov dosije Rusima – Vasović (lijevo) u razgovoru sa Antonom Kolendićem
Kolendić je, dakle, od 1947. godine bio zamjenik šefa naše vojne misije u Beču. Negde u januaru 1948. iz Beograda mu je diplomatskom poštom stiglo obavještenje i dokumentacija koje ratne zločince treba tražiti u Austriji, odnosno ko je od Austrijanaca po odluci naše komisije proglašen ratnim zločincem. Na jednom od tih dosijea stajalo je ime poručnika Vermahta Kurta Valdhajma:
`Kako smo mi`, ispričao mi je tada Kolendić `u tom trenutku, januara 1948. godine, još bili u dobrim odnosima sa Sovjetima, još nije bila pukla afera oko rezolucije Informbiroa, ja sam dosije `Valdhajm` predao mom najboljem prijatelju i saradniku iz ruske diplomatske misije u Beču, pukovniku NKVD-a – zvao se Gonda – a bio je jedan od šefova u sovjetskoj interesnoj zoni u Beču. Dogovorili smo se da zajednički gonimo Valdhajma jer smo ustanovili da je on u Beču, da nam je tu pri ruci – da je šef kabineta tadašnjeg austrijskog ministra inostranih poslova.
Dogodilo se, međutim, da je pukovnik Gonda, neposredno poslije toga jednostavno nestao i o njemu nikada više nisam ništa čuo. Čovjek koji je došao na njegovo mjesto pravio se lud, da pojma nema o kakvom ja to Valdhajmovom dosijeu govorim, a kad sam ga pripitao za Gondu on mi je zagonetno odgovorio:
`Bojim se da ga više nikada nećete vidjeti…`
Pokazalo se da je bio u pravu…
Po povratku u Beograd“, kazuje dalje Vasović „odlučan da nastavim borbu za istinu o Kurtu Valdhajmu, znao sam da mi uspjeh u toj borbi mogu garantovati samo novi, još ubjedljiviji dokazi od onih do kojih sam već došao i koje sam objelodanio. I u mom slučaju se ispostavilo i još jednom potvrdilo da sreća prati hrabre i uporne. Tako bih mogao da protumačim to što sam se sreo sa Radisavom – Radem Zelenovićem, direktorom Kinoteke, koji je izvukao iz bunkera i dao mi više od šesdeset godina najstrožije čuvanu tajnu – ustaški film o Jasenovcu.
Poznato je da je Zelenović uvijek bio uz Tita, Dolanca i druge jugoslovenske glavare koji su, recimo, prisustvovali svečanim otvaranjima Pulskog festivala, najznačajnije jugoslovenske filmske smotre, no on je, kao dijete roditelja stradalih od ustaške ruke, žrtava ustaškog genocida, sigurno nosio tu duboku i otvorenu ranu na duši i stoga je svakako i odlučio da mi pomogne. Uz to je, očigledno, cijenio moj rad i bio uvjeren da ću ja taj materijal iskoristiti na pravi način. Istovremeno sam došao i do dragocjenog ratnog izvještaja sa Kozare pisanog rukom Njemca Kurta Nehera.
Valdhajm (prvi s desna) pored austrijskog šefa diplomatije Leopolda Figla 1955. godine
Tako su se, ustvari, iznenada poklopile dvije izuzetne ekskluzive: imao sam u rukama originalno filmsko svjedočanstvo, snimljeno ustaškom kamerom i to, faktički, po originalnom scenariju napisanom rukom najboljeg njemačkog ratnog izvještača Kurta Nehera, koji se u to vrijeme zatekao na tom prostoru. Bio je to veliki podstrek da krenem svom snagom u novu potragu za istinom o ovom zagonetnom Austrijancu, koji se još šepurio na funciji predsjednika Austrije.
Taj ustaški film su sigurno nekada gledali neki ljude iz te jugoslovenske specijalne bezbjednosne strukture koji su svakako i udarili pečat najstrožije tajne na njega, ali oni očigledno nisu zapazili, niti im je išta značio jedan detalj, jedan čovek kojeg sam ja prepoznao na filmu. Isto tako, mnogi su nesumnjivo znali i za taj izvještaj Kurta Nehera i njegovu sadržinu, ali sam, izgleda, samo ja na filmu prepoznao Kurta Valdhajma i to povezao sa Neherovim izvještajem.
Shvatio sam i nepobitno utvrdio da se Neher i Kurt Valdhajm te 1942. godine nisu odvajali od komandanta na tom sektoru, njemačkog generala Fridriha Štala pa i samog ustaškog poglavnika Anta Pavelića. Naime, sem komandanta te grupe njemačkih vojnih jedinica zvane `Zapadna Bosna`, generala Fridriha Štala, inače komandanta njemačke 714 pešadijske divizije, u filmu se stalno pojavljuje i Ante Pavelić i zloglasna ustaška crna legija, a tu su neprekidno i Kurt Valdhajm i novinar Kurt Neher, kojega, po svemu sudeći, niko prije nije prepoznao. Svi su, izgleda, mislili da je to neki periferni lik, obični civil, koji se tu slučajno zatekao. Ja sam, međutim, odmah zapazio da je on stalno uz Štala i Pavelića, da sve pažljivo zapisuje, da stalno nešto zapitkuje.
Po mojim saznanjima, Neher je, izgleda, umro malo prije nego što sam ga ja prepoznao na filmu. Za života je objavio dvije knjige, izuzetno važne za njemačku istoriografiju – `Naša borba na Balkanu` i `Godišnjica Luftfafea`. Radi se o samom vrhu njemačke ratne publicistike. On je očigledno bio jedno od glavnih novinarskih pera Hitlerove Njemačke i ostavio je upečatljivo svjedočanstvo kako su se Njemci borili na Balkanu, odnosno šta je bilo sa čuvenim Luftfafeom.“
Banjaluka, jula 1942. – Valdhajm izmedju Pavelića i njemčkog generala Fridriha Štala
Sito zaboravio „svoga pisca“
Kad je „Mladost“ odlučila da objavi moju knjigu o Valdhajmu direktor te izdavačke kuče je bio mladi Goran – Sito Rakočević, koji me bog zna kako volio i cijenio. U svakoj prilici bi me tapšao po ramenu: „Gdje si ti, moj pišče?“ Ja u to vrijeme već poznat novinar, svijet bruji o meni, čovjek koji je raskrinkao Valdhajma, čovjek zbog čijih se tekstova trese austrijska predsjednička palata… Zaradio i lijepe pare od „Šterna“ i „Špigla“, družim se sa Milom Đukanovićem i Ratkom Kneževićem, vodim ih na ručkove i večere (obično smo išli u Međunarodni pres centar na jagnjetinu i teletinu kuvanu u mlijeku), zalazimo u Klub književnika u Francuskoj…
Sve to će Sito, međutim, naprasno zaboraviti kasnije, kad je pukla afera sa falsifikovanim telegramom i krenula hajka na mene. On je postao ministar pa direktor Televizije Crne Gore i ja mu, naivno vjerujući u staro prijateljstvo ponudio moj film o Valdhajmu, siguran da će ga objaviti i pomoći mi, ali on ni da se barem javi i kaže da ne može ili ne smije – zaboravio „svog pisca“ kao lanjski snijeg. Ili je, možda, i do njega – pretpostavljam preko Svetozara Durutovića – Dura – još ranije doprla „direktiva“ sa „saveznog nivoa“ da se Valdhajm mora čuvati i braniti svim sredstvima.
Budo Simonović
(Sjutra: SA KOZARE JE OTIŠAO KRVAVIH RUKU )
